Nina Jeza-performans pod naslovom “100 kg” slovenske umjetnice Betine Habjanič

 

[Kritički prikaz]

 

Betina Habjanič, Crime scene: Christmas

 Ob (ob)letnici razvpite akcije oziroma performansa 100kg, ki ga je umetnica izvedla 30. decembra 2017 v centru Ljubljane, ko je v svoj praznični dom skušala privleči novoletni mesni kadaver, ki se je od siceršnjih svinjskih zrezkov ločil le po količini in surovi obliki, se umetnica Betina Habjanič tokrat reminescentno obrača od dejanj k (začasnim) besedam. Pot domov so ji takrat prekrižali državni organi v obliki policije, ki tudi v času novoletnega veselja skrbi za dobrobit meščanov, ki bi utegnila – kakor so zapisali v kasnejši prijavi – prebivalce glavnega mesta pretresti do obisti oziroma vsaj tako globoko, da bi jih – bognedaj – odvrnila celo od uživanja mesa.

Umetnica cikel zaključuje z razstavo, naslovljeno Crime scene: Christmas, ki bo na ogled postavljena v prostorih mariborskega izobraževalnega laboratorija GT22. Prav tam je namreč z družbeno-koristnim delom tudi formalno odslužila s strani sodišča izrečeno ji kazen.

Praznovanje božiča simbolično predstavlja slavljenje nekega rojstva, ki pa na ravni drugih – denimo svinjskih ali govejih bitij – pomeni istočasno tudi množični masaker ene vrse bitij za potrebe prehranjevanja druge vrste bitij. Božič sicer v tem smislu ni nič specifičnega, temveč prej simptomatsko “prisilno dejanje”: uživanje mesa ob slavljenju rojstva božjega sina, tistega torej, ki je propagiral kruh, ne pa proteinov, je precej bolj povezano z izkazovanjem bogastva in napuhom, ki eskalira v božičnih večerjah in darilih kakor pa s pristno praznično izkušnjo.

Crime scene se nanaša tudi na “ilegalno” plat projekta 100kg. Navidezna ilegalnost in z njo bizarnost celotnega performativa je prav v tem, da kupovanje mesa ni prepovedano, medtem ko prenos večje količine mesa – kupljenega na popolnoma legalen in davkoplačevalcem prijazen način, dokazljiv z računom – bode v oči zaradi povezave s truplom, od katerega pač (še ni) ni ločeno.

Vprašanje ileganosti je torej vprašanje ustreznosti konteksta, v imenu katerega se “klanje” dogaja. V smislu svetosti življenja je vsakršno klanje že na sebi crime scene: v določenih primerih smo pripravljeni zamižati na oko svetosti, da se bistvo življenja svinjskega ali govejega zrezka spremeni v kulinarični objekt. Subjekt je objektiviran in s tem prebavljiv. Požrt.

Zato je vsako truplo hegeljanski Dingan-sich; objekt, ki je “odložil” svojo organskost v imenu prehranjevalnega in zato višjega cilja, ob čemer je šla v nemar moralno-etična komponenta in celotna svetost življenja, za katero si danes civilizirani narodi tako prizadevajo, da jo želijo celo zapisati v ustavo. Organi ne opravljajo nikakršne bivanjske funkcije več: organi so moteč element končnemu cilju, zaželenemu truplu, svetemu Šniclu.

Posvečeno projektu 100kg: vsem truplom, sistemskim organom in svetovnim bitjem

Skupna izložba slika i skulptura “Akt, portret, silueta“

 

81670187_2605352886220039_7469439716815798272_o

[kritički prikaz]

 

U srijedu, 08. siječnja 2020. s početkom u 19 sati u galeriji MORH-a “Zvonimir”, Bauerova 33 u Zagrebu, otvara se skupna izložba – “Akt, portret, silueta“ povodom sedam godina postojanja portala Ludvig dizajn.

Na izložbi sudjeluju autori:
Duško Šibl, Nedeljko Tintor, Liba Peršinović Levi, Petar Hranuelli, Mercedes Bratoš, Dubravko Đurđek, Vlatka Bauer, Zvjezdana Žužić, Zoran Hercigonja, Anita Kunić, Kamelija Salopek, Kristina Tot Kaša, Merima Popara, Marija Tokić, Snježana Bilandžić, Tončica Mazić, Ingrid Novak, Verica Kovač, Danica Kuštrak, Ivica Zorica, Andrea Stanić, Irena Sara Mraz, Vesna Zvonarević, Snježana Mayer, Veseljka Kos, Đurđica Pirkić, Vera Antolić, Nives Vrsaljko, Emina Alagić, Janica Šterc

 

Stručni osvrt: Nedeljko Tintor, prof.

Ova izložba pregled je individualnosti i osobnog pristupa slikarskom stvaranju različitih utjecaja, škola, ambicija, dobnih razlika i vlastitog umijeća u kojoj se predstavljaju umjetnici na temu portreta, akta i silueta.
Svaki autor svojim emotivnim pristupom zadanoj temi reflektira svoje emocije na platno s velikim žarom koji se prikazuje kroz kolorit, brze poteze, jake boje ili podsvjesnu sliku koju drži u sebi i prenosi na platno kao ogledalo svoje duše.
Na izložbi sudjeluje tridesetak autora različitih tehnika, smjerova u slikarstvu i to ovoj izložbi daje pečat orginalnosti i posebnosti.

Portret zadovoljava slikarsku formu, uvijek je intrigantan, a gledatelj traži prepoznatljivost, pogled očiju, izraz karaktera lica, autentičnost osobe, trenutak istine. Osobno kao slikar uvijek imam tremu prilikom pristupa izradi portreta, znajući da se mora očitovati barem dio karaktera osobe, malo zatajni smiješak (portret Mona Lise), samozatajno podignuti lijevi kapak očiju ili rupica na bradi.
Portret je po meni zapravo trenutak istine precrtanog karaktera osobe u tom danu, neponovljiv, zato treba biti pažljiv, odmjeren, kao slikarski estetski kirurg.
Portret je ovjekovječena uspomena osobnosti čovjeka, nikada ponovljiva, a dopadljiva ostaje zauvijek.

Akt – obrisi konstitucije ljudskog bića nabrijan erotskim nabojem govori sve, ponešto skriva i samozatajno dodvorava našu maštu. Od neukih skica pećinskog pračovjeka, vješto skrivajući dijelove tijela kroz mezopotanska vremena, stoljećima prisutan samo kasti, vladarima, no eto, slikarstvo „paradira“ uvježbavajući oči svakog od nas ponaosob – ostvaruje žudnju, strast, divljenje.
Lijepo je zagledati obrise željenog stvarajući svoj svijet mašte zauvijek nedodirljive taštine.

Akt je promicanje ljepote ekskluzivnosti naših htijenja.
Slikanje ljudi asocijacija je na građanstvo, mnoštvo, svijet od nekoliko milijardi nas „malih“ ljudi u vremenu i točkica u svemiru.
Ljudi, stvaratelji novih pogleda neizmjerno još neshvaćene tehnologije, novih bizarnih misija, od davnina održani su evolucijom i reprodukcijom prirodnim nagonima.
U slikarskim formama pojavljuju se u neiscrpnim varijantama, portretima i skupinama još od vremena pračovjeka, nama poznatih ovjekovječenih povijesnih događanja (pronalasci borbe, krunidba i korak ljudi na mjesečevo tlo).
Dah slikarske prošlosti ovjekovječilo je ljude na i u svim oblicima stvaralaštva, a tko je to stvorio? – Mi ljudi.

Lijepo je danas vidjeti sretne ljude oko nas, pa i na slikama, pa to smo ipak mi…
Iznimno je teško napisati sukus svih gornjih tematika u nekoliko esejskih crtica, pa oprostite na sažetosti i bizarnosti mojih razmišljanja.
Slikajte, pročistite duše, a želim da i duhovno i materijalno budete sretni!

Slikar Dubravko Đurđek

izvor: Ludvig dizajn

 

Izložba u Pilonovi galeriji Ajdovščina

 

unnamed.png

 

[priopćenje]

SODOBNO SLOVENSKO SLIKARSTVO

TRETJA GENERACIJA

SUZANA BRBOROVIĆ, IRA NIERO MARUŠIČ, MARUŠA ŠUŠTAR, NIKA ZUPANČIČ

  1. december 2019–19. januar 2020

Odprtje razstave bo v četrtek, 12. decembra 2019, ob 19. uri v Pilonovi galeriji Ajdovščina.

Sodobno slovensko slikarstvo je po veliki zgodbi Emerika Bernarda, ki je dosegla vrhunec v osemdesetih in devetdesetih letih ter še traja, zašlo v krizo, osebnostno (saj so le redki avtorji ostali zvesti sebi in umetniškemu poslu) in splošno, generalno, zaradi »vdora« novih medijev v galerije. Te danes – navkljub ponovnemu odkritju slike in »klasične« umetniške podobe, v Ameriki, v Evropi – še vedno vztrajajo pri lokalnem kvazilikovnem pristopu in razstavah.

Po svoje odločilna je bila pregledna postavitev del Živka Marušiča v Moderni galeriji pod naslovom Slika je mrtva, naj živi slika!, ki je nakazala njeno ponovno oživitev. In prav Marušič preseneča z vedno novo, prenovljeno umetniško močjo in kakovostjo ter je danes med vodilnimi slovenskimi in ne samo slovenskimi slikarji. Ob boku mu zdaj stojijo Dušan Kirbiš, Ivo Prančič, Marjan Gumilar ter neprekosljivi Marko Jakše s svojimi fantazmagoričnimi liki.

V novem tisočletju pride do odkritja novega slikarstva, do ponovnega in prelomnega vračanja k sliki. Najprej z »zasanjanimi« platni in z odličnim, klasičnim poznavanjem metjeja Mitja Ficka, ki že odmeva tudi v tujini, in hipoma zatem slikarski čudež, čisto »tkanje« na podobah Joni Zakonjšek, ter slike Uroša Weinbergerja, ki združijo – kongenialno – računalniško in družbeno-eksistencialno ikonografijo v časovni točki nič, da končno, danes, vznikne val slikark, ki vračajo zaupanje v slikarsko sporočilo in umetniško spoznanje. Dandanes najbolj izstopajo Suzana Brborović, Ira Niero Marušič, Maruša Šuštar, Nika Zupančič ter številne druge, ki šele oblikujejo svoj slog v odkritja in iznajdbo nove slike.

Razstava v Pilonovi galeriji torej predstavlja najmlajšo generacijo slovenskega slikarstva, ki že doživlja uspehe tudi v tujini, predvsem v Parizu (Nika Zupančič), v Nemčiji (Leipzig, Düsseldorf: Suzana Brborović), deloma tudi v bližnji Italiji (Ira Niero Marušič), za Marušo Šuštar pa lahko rečemo, da dela v “prepišnem” zatišju ateljeja, vedno nove in nove podobe, ki gledalca presenečajo z notranjim pogledom kompozicijo in vrhunskim likovnim pristopom.

Kustos razstave je Andrej Medved.

Razstava bo v Pilonovi galeriji Ajdovščina na ogled do nedelje, 19. januarja 2020.

Prvo vodstvo po razstavi bo v nedeljo, 22. decembra, ob 17. uri. Vodil bo Andrej Medved.

Razstavo spremlja katalog z razpravami Andreja Medveda.

Pilonova galerija Ajdovščina

Prešernova ulica 3, 5270 Ajdovščina

T +386 5 368 91 77

pilonova.galerija@siol.net

www.venopilon.com

Odpiralni čas:

torek – petek, od 9. do 18. ure; sobota, nedelja, od 15. do 18. ure; ponedeljki, prazniki: zaprto.

Izložba HDLU Varaždin

Plakat Recent 2019. 0 AA.jpg

[priopćenje]

 

Otvorenje godišnje izložbe članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin biti će  u utorak, 10. prosinca 2019. U 19 sati, u Galeriji HDLU (Kula stražarnica Staroga grada Varaždin).

Izlažu:

Sunčanica Tuk, Branko Bobić, Vladimir Gašparić Gapa, Živko Toplak, Ana  – Marija Smoljanec, Sandra Horvat, Monika Rusak, Velimir Ivezić, Željko Prstec , Ivan Mladenović , Krunoslav Martinović, Dražen Pavlović, Jurica Mihinjač, Nedjeljko Krčar.

Izložba ostaje otvorena do 30. 1. 2020.

Izložba umjetničkih djela: “Novo otkrivena Arkadija”

 

Arkadija.jpg

[priopćenje]

vrijeme: 13. prosinca 2019. u 19:00
mjesto: Art galerija Makek, Trg kralja Tomislava 15, Zagreb

Likovna kolonija Paradiso obilježila je ove godine dvadeset ljeta uspješne organizatorske i izložbene djelatnosti apostrofirajući važnost umjetničkog djelovanja u predstavljanju i promociji vlastite zemlje. A već devet godina u galeriji Makek, u srcu Zagreba, upriličuje skupnu izložbu u kojoj uz promociju kataloga predstavlja dio bogate produkcije nastale na likovnim sazivima na Rabu. Art kolonija Paradiso svojim djelovanjem i mjestom u kojem se održava, uvijek iznova budi u nama i umjetnicima osjećaje „rajskog“, pomogne nam da barem nakratko zaustavimo vrijeme i uživamo u novo otkrivenoj Arkadiji. Što nam je to ove godine donijela otkrit će te posjetom galeriji Makek. Izložbom se predstavlja petnaest hrvatskih i inozemnih umjetnika dokazujući cilj i namjeru zadnjih okupljanja u primarnosti kvalitete nauštrb kvantiteti.
To su:
Saša Bezjak i Anka Krašna iz Slovenije, Krishna Luchoomun iz Mauriciusa, Krunoslav Jakobović iz Francuske, Petra Jovanovska iz Sj. Makedonije, Elisabeth Wedenig iz Austrije te Marija Vuletić, Petar Šalić, Mario Romoda, Dorijan Šikić, Fran Makek, Zlatko Modrić, Robert Budor, Mercedes Bratoš i Zlatko Kauzlarić Atač iz Hrvatske.

Izvor: Ludvig dizajn

Izložba Mije Maraković “Projekt teški otpad”

vrijeme: 28. studenog 2019. s početkom u 19 sati
mjesto: Galerija Laval Nugent, Vodnikova 4, Zagreb

Mia_Marakovic__pozivnica

[kritički prikaz]

Riječ je o posljednjoj ovogodišnjoj izložbi u galeriji Laval Nugent koja je ujedno i pobjednička izložba godišnjeg natječaja za izlaganje u galeriji. Naime, među više od trideset prijava pristiglih na natječaj za izlaganje u 2020. godini u Galeriji Laval Nugent Stručni savjet galerije odabrao je mladu akademsku umjetnicu Miju Maraković koja će se na samostalnoj izložbi predstaviti radovima različitih formata nastalim u posljednje tri godine. Mia Maraković dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt „Život ispod Sunca“ , 2017. godine osvojila je posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), a 2018. godine treću nagradu Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Iste godine nagrađena je i pohvalnicom akademskog vijeća.


Mia Maraković rođena je 23. 09. 1990. u Zagrebu. Završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2018. godine. Do sada je imala devet samostalnih izložbi u Osijeku – 2011. (GALERIJA OKO) , u  Zagrebu , 2016. (ACADEMIA MODERNA) , u Zagrebu, 2017. (GALERIJA PIKTO) , u Zagrebu, 2017. (LAUBA) , u Zagrebu, 2018.(GALERIJA VN), u Zagrebu,  2018. (ŽIVI ATELJE), u Karlovcu , 2018.(GALERIJA ZILIK),  u Zaprešiću, 2019. (GALERIJA RAZVID) i Zagreb, 2019. (GARAŽA KAMBA)  te izlaže na pedesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih ističe 33. Salon mladih (Zagreb) , Drava art Biennale“ (Koprivnica), Osten biennale crteža (Skopje, Makedonija),  Novembarski likovni salon vizualnih umetnosti (Srbija),  Student International Art Biennial – SIAB (Skopje, Makedonija), „Memories 2“, Huang Hgo Art Space Gallery  (Hanoi, Vijetnam),  „Biennale Internazionale Donna“ , Porto Vecchio, Magazzino 26 (Trst, Italija). Dobitnica je Rektorove nagrade 2016.godine za projekt Život  ispod Sunca“ , 2017. godine  posebnu nagradu u sklopu izložbe „Student International Art Biennal“ (Makedonija), 2018. treća nagrada Zavičajnog muzeja grada Rovinja i 2018. nagrađena je pohvalnicom akademskog vijeća. Voditeljica je  likovnih radionica za djecu i odrasle u Rovinju (Centar Mare), Srebrenica (Udruga Cesvi i Omladinski centar Srebrenica),  Potočari ( Internat za djecu iz Srebrenice i Udruga hendikepirane djece i omladine Leptir), Graditeljska srednja škola Čakovec, Zagrebu (CKIM), kaznionica za žene-Požega, Odgojni zavod Turopolje i  Pravni fakultet, smjer socijalni rad 2016. , 2017.,  2018. i 2019. godine. Ostvarila je dvije privremene  javne instalacije „Drvo obilja“  i  „Tunel dobrih želja“, 2016. godine.  Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Zagreb.


Predgovor izložbe

Rad Mije Maraković u sebi već zadnjih pet godina nosi zadivljujuću dozu dosljednosti. Njene izrazito suptilne promjene iz jednog medija u drugi, gotovo iz minimalizma u svojevrstan neoekspresionizam, iz geometrije u ekspresiju, govore nam kako je geneza njenog opusa sasvim u sinergiji s njenim ljudskim duhom, s vremenom, da ne upotrijebim fraze poput životnog iskustva ili čak odrastanja. Pratim Miju već godinama, usudila bih se reći kako se nije  promijenila uopće. Njeni radovi odišu jednakom neposrednošću i autentičnošću kao  i prije par godina. Mia kao da je cijepljena od krize umjetničkog identiteta s kojom se umjetnici često hrvaju. Odnosno, kod ove autorice uputnije je govoriti upravo o kontinuitetu rada negoli o idejama ili transcendenciji. Upravo Mijina vlastita rečenica, napisana prije nekoliko godina u  jednoj od bilježnica najbolje sažima njen stav prema umjetnosti: «Ako ništa drugo zgnječila sam vrijeme», jer govori o duhu njenog stvaralaštva, o duhu nje same, duhu koji ne posustaje u žudnji za stvaranjem.Kronologija radova izloženih u Laval Nugentu nije od  presudne važnosti. Oni su nastali između 2017. i 2019., no možda je od veće važnosti spomenuti presjek događaja u Mijinom životu: kraj akademije, ostavljanje jednog životnog puta i kretanje u drugom smjeru, smjeru nepoznatog. Pojam gniježđenja i nije tako stran za provući kroz trenutačno Mijino slikarstvo…. Ona kao da je uzgajala i čuvala sve ove predmete koje vidimo danas na zidu galerije, te kroz taj proces istovremeno konstruirala vremenski neponovljivu stvar – rađanje radova koji se u srži sastoje od odbačenih predmeta – teškog otpada. Sakupljajući i pronalazeći jedan po jedan objekt, dan po dan, već je onda stvarala stanice svog rada, a njihovom adaptacijom dekonstruirala i rekonstruirala njihove molekule u jednu «profaniju» svrhu – svrhu umjetničkog djela. Autorica ove radove naziva «radovima od smeća» pa ću stoga i ja prisvojiti taj termin, iako uzmimo u obzir kako ovi nasumično izabrani predmeti, nisu ovdje pukom slučajnošću već(ne)svjesnim odabirom umjetnice. Mia od samih početaka koristi najviše trash materijale. Kod ove izložbe pojam trash materijala može biti shvaćen doslovno i metaforički te je uistinu nepoveziv s nekim drugim umjetnicima koji su se u svom radu koristili staklom, svakodnevnim predmetima, poput razbijenih tanjura u slučaju Juliana Schnabelaili aseptičnih tlocrta «stolova» Daniela Spoerrija. Spominjem ovu dvojicu autora jer jedino što imaju zajedničko s Mijinom radom jest upravo dobivena reljefnost samog rada i objekti koji su nimalo (Spoerri) ili potpuno dekonstruirani (Schnabel). Sama aura radova te nagon umjetnika u ovim slučajevima u protpunosti su različiti. Umjetnica uz spomenute nađene objekte za fiksiranje koristi betosan, drvofiks, lak za čamce te tako na radu dobiva gotovo kiparsku strukturu. Bijeli diptih, rad najrecentnije datacije, ujedno podsjeća strukturom na skulpture predimenzioniranih gipsanih glava Franza Westa. U jednom francuskom časopisu njegove skulpture čak su nazivali razigranima, neupotrebljiv pojam kada pričamo o umjetnosti jer često njime dobivamo krive konotacije. Zašto se fokusiram na Westa i zaigranost?  Jer koliko god Mijini radovi promatraču mogu djelovati «zaigrano» ili nasumično oni to nisu. Kao promatrači Mijinog opusa shvatiti ćemo kako ovi radovi od smeća imaju jednaku genezu, ikonografiju i materičnost kao i njene bilježnice, krugovi ili linije. Uvijek je materijal taj koji je za autoricu od presudne važnosti, on će rijetko kada biti «klasičan», no uvijek dovoljno ikonografičan da se prepozna upravo njen trag. Mia se u svom radu ne fokusira na samo jedan objekt koristeći ga pritom kao sredstvo za utjelovljenje forme, kao što je to radio primjerice Julian Schnabel, niti ona kroz njih kroji figurativnu komopoziciju… Česti je slučaj da umjetnici prolaze razno razne «šetnje» kroz područja koja se ponekad i ne čine sasvim njihovima. Kod Mije su ti prijelazi, lutanja, gotovo nevidljivi u cjelini opusa jer ona ne ide uz dlaku angažmanu ili novootkrivenoj osviještenosti koja se danas nerijetko proteže u umjetničkom diskursu, već se čuva u svom malom utočištu, svom ateljeu. Kada sam došla u njen atelje objasnila mi je sve jednom rečenicom i pokazivanjem ruke u smjeru radova:

«To ti je to , to je to sa smećem».

Ne može biti iskrenije. U vremenu kada bismo ove radove mogli htjeti razumijeti na bezbroj načina, te naglasiti kako je između ostalog problem smeća i problem novovjekovnog čovjeka, koji se prema prirodi odnosi gotovo isključivo kao prema predmetu grubog iskorištavanja, autorica nas upozorava na još jedan segment – segment čovjeka. Pojam čovjeka stvaraoca jednako tako je marginaliziran kroz kapitalizam koji svojim aktualnim nastojanjima guši duh umjetnika. Društvo koje ne razumije kako u suštini mi čovjeka pomišljamo u drugom smislu, kada ga nazivamo slobodnim, nego kada ga kao dio prirode prihvaćamo kao podvrgnuta njezinim zakonima.  Mia svoju slobodu vidi upravo u prirodi vlastitog duha; konstanti stvaranja, sakupljanju «smeća», i šetnjama šumom. Ima li išta lošeg u tome ? Ja mislim da ne, dapače, zavidnog.

Tanja Škrgatić

Iva Šarić-KRUGOREZI

iva šarić

[Kritički prikaz]

Ciklus radnog naziva “Krugorezi” nastavak je istraživanja u grafičkoj tehnici linoreza, s krugom kao dominantnim motivom.

Otkad sam upoznala tehniku linoreza, motiv kruga mi se spontano nametnuo kao izvor beskrajne kombinatorike u likovnom i metaforičkom smislu.

Krug kao osnovni gradbeni element, kao atom, koristim kako bih komponirala složenije, često vibrantne strukture. Repeticija kruga postaje dominantan ritmički element koji kompozicijskim varijacijama (p)ostaje relevantan motiv ciklusa. Sam proces rada i konačan ishod uvijek su nepredvidljivi te se time uvijek iznova otvara i slobodan prostor za izmjene koje mijenjaju početnu ideju. Svaki rad zaseban je vizualni doživljaj čiju dinamiku određuje rekomponiranje osnovne zamisli.

Nastavljam s propitkivanjem geometrijskih struktura kroz manipuliranja unutar tehničkih aspekata linoreza. S obzirom da kroz svaki proces prolazim isključivo manualnim radom, česte su intervencije i grafičkom tehnikom pečata. Privid vizualne čistoće i preciznosti u izvedbi, naglasci koji nastaju promjenom nekog od likovnih načela, sastavnice su koje ciklusu daju svojevrsnu vizualnu homogenost, a time i prepoznatljiv stilski identitet.

Procesualnost, ustrajnost, strpljenje, očekivanja, razočaranja, nesavršenstvo, jednostavnost i dosljednost sadržani su u mnogim spektrima bivanja, te su na neki način sadržani i u dubljim slojevima simbolike ovih radova. Samim time upućuju i na svojevrsnu meditativno-kontemplativnu komponentu koja bi promatrača trebala potaknuti na vlastito promišljanje i interpretaciju.

Ciklusom predstavljam izbor radova nastalih kroz dvanaest godina stvaranja u ovom mediju.

Iva Šarić je rođena je 12. travnja 1985. u Varaždinu gdje je završila opću gimnaziju, a nakon  nje upisala  Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine. Već 2005. primila je pohvalu za uspješan rad tijekom akademske godine 2004./ 2005.. Diplomirala je 2010. na Nastavničkom odsjeku u grafičkoj klasi doc. Ines Krasić. Dobitnica je posebne Rektorove nagrade za skupni projekt: „Zima na otoku“, Vis 2008., Nagrade Kabineta grafike HAZU na 5. hrvatskom trijenalu grafike, 2009.godine, 1. nagrade na Međunarodnoj izložbi „19. Minijature“, 2016. godine, Nagrada 4. međunarodnog trijenala autoportreta „Pojam o sebi“, Nagrade Robert Adam  (za rad ne temu Dioklecijanove palače u Splitu) na 8. međunarodnom grafičkom bijenalu ”Splitgraphic” 2017. i 1. nagrade u području fotografije  na Rijeka mini art – u 2017. godine.

Kontinuirano se bavi grafikom i fotografijom.

Izlagala sam na  40-tak  skupnih i samostalnih izložbi.

Izložba se otvara u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin u petak, 15. studenoga 2019. godine u 19 sati.

Izložba ostaje otvorena do 3.12.2019.

Petar Jakelić “Radovi malog formata 1961. – 2018.”

Petar Jakelić “Radovi malog formata 1961. – 2018.”

[Kritički prikaz]

 

vrijeme: 15.11.2019. – 10.01.2020
mjesto: Kaštel Lukšić, Muzej grada Kaštela, kaštel Vitturi

Petar Jakelić

Slikarstvo Petra Jakelića od samog je početka suglasje neonadrealističkih strujanja, s kojima se susreo za vrijeme studija krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, i klasičnog, lirskog realizma i simbolizma. To pokazuju i dosad neizlagani mali formati, nastali od 1961. do 2018. Ove male slike nastale u pedesetsedmogodišnjem rasponu privilegij su i zanimljivost. Za izložbu je odabrano sedamdeset šest radova rađenih su u različitim tehnikama, u kojima ćemo prepoznati vrsnog crtača, grafičara i slikara s jasnom pozornošću prema métijeru. Tematske podloge i motiviku desetljećima crpi iz imaginarnog i simboličnog svijeta odrastanja u Prugovu u Dalmatinskoj zagori, mediteranske kulture i klasične mitologije. U Jakelićevim fantazmagoričnim prikazima često možemo prepoznati geografske i simbolične “sudare” surove i tajanstvene Zagore i razigranog i obećavajućeg Mediterana. Osim u motivici, u kojoj često spaja folklornu ikonografiju i mitologiju, simboliku izražava i bogatom kromatikom.

Na Jakelićevim slikama malog formata isčitavamo slikarske mijene koje zahvaćaju prije svega crtež i slikarsku izvedbu, jer sadržajno on uvijek ostaje u istom interesnom području. Šezdesetih godina u ovim malim slikama čas preferira crtež i volumen, zgusnuta i suzdržana kolorita čas je u fokusu više slobodniji slikarski postupak gdje volumen gotovo nestaje. Osamljeni ženski likovi kao sjenke izranjaju iz čađavih, gotovo ivančićevskih atmosfera . Poigrava se i jasno omeđenim geometrijskim plohama, a pejzažu pristupa gotovo ekspresionistički, gradeći prostorne planove i strukture umjerenim tonskim koloritom. Sedamdesetih godina Jakelić sve elemente sintetizira u zaokružen, prepoznatljiv i autonoman izraz, a paleta se sve više otvara i oživljava . Iako naklonjen tradicijskom slikarstvu, Jakelić ponekad djeluje neočekivano…

Ova je izložba prigoda upoznati nešto drugačijeg, u izričaju ležernijeg Jakelića, koja pruža još jedan rakurs na njegov rad, kao što je to bila njegova sjajna izložba Dvanaest crno- bijelo-sivih u Galeriji umjetnina u Splitu 2016. U njegovim malim formatima osim stilskih mijena pratimo raspone raznih raspoloženja: romansirana i suzdržana, tužna i mistična, turobna egzistencijalistička, dramatična, mitološko-erotska…

Izložbu će pratiti katalog s reprodukcijama izloženih djela te tekstom autorice izložbe, muzejske savjetnice Mirele Vujević Duvnjak.

ŽIVOTOPIS

Petar Jakelić rođen je 15. travnja 1938. godine u Prugovu pokraj Splita. Kao dijete prve poratne godine u mnogobrojnoj obitelji provodi u Čitluku pored Sinja i Kaštel Lukšiću. Prva četiri razreda osnovne škole završava u rodnom selu, a ostale u Trogiru. Njegov dobrotvor i učitelj Ante Luša usmjerava ga u Školu primijenjene umjetnosti u Splitu. U srednjoj školi objavljuje crteže i vinjete u srednjoškolskom listu Polet i ilustracije u splitskom listu Vidik i Slobodnoj Dalmaciji. Akademiju za primijenjene umjetnosti u Beogradu upisuje 1959. godine. Tijekom studija uzdržava se radeći ilustracije za brojne novine i časopise.

Prvu samostalnu izložbu priređuje 1964. godine u Prištini. Iste godine zapošljava se kao nastavnik u Školi za primijenjene umjetnosti u Splitu gdje predaje predmet crtanje i slikanje, grafičke tehnike visokog i dubokog tiska, litografiju, vanjsku i unutarnju opremu knjige, plakat te grafički dizajn općenito.Poslije, 1977. godine, prelazi na tadašnju Pedagošku akademiju u Splitu i predaje kolegij crtanje i slikanje te grafiku i primijenjenu grafiku. Od osnivanja Umjetničke akademije u Splitu 1997. godine predaje kolegij grafiku. Umirovljen je 2008. godine kao redoviti profesor u trajnom zvanju, a 2009. godine zbog nastavničke i znanstvene izvrsnosti i zasluga za napredak Sveučilišta u Splitu stiče počasno zvanje profesora emeritusa.

Mirela Duvnjak, muzejska savjetnica
Odjel moderne i suvremene umjetnosti / Knjižnica
Muzej grada Kaštela
Lušiško Brce 5
21215 Kaštel Lukšić

Preuzeto: Ludvig dizajn

Krej Plitvice tri su bile, jel’ su to ponevke vile?-izložba Dominika Višnjića

Krej Plitvice tri su bile, jel’ su to ponevke vile?-izložba Dominika Višnjića

 

[kritički prikaz]

 

pozivnica izložba

 

l.JPG„Preokupacija i inspiracija Dominikovog rada jest tradicija. Kulturna baština važan je segment Dominikovog života. Od djetinjstva je okružen narodnim nošnjama i običajima koje je zavolio plešući folklor.Iako je tek završio srednjoškolsko obrazovanje te upisao studij u svom je radu vrlo organiziran, uporan, ali i odlučan. Marljivim i predanim radom isticao se u svim nastavnim predmetima likovne umjetnosti i dizajna. Dominik je svojom ustrajnošću napredovao u svom stvaranju. Uvijek se vraća tradiciji i oblikuje nove sadržaje. Kroz svoj rad pokušava i nas ostale (gledatelje) zaintrigirati za prošlost, odnosno nematerijalnu kulturnu baštinu. Inspiriran raznolikoću i slojevitošću narodnih nošnji, stvara svoje crteže, slike i grafike. Radovi su mu bogati detaljima te je potrebno mnogo volje, truda i vremena za njihov nastanak što je opet povezano s radom na narodnim nošnjama. Ono što povezuje crteže portreta i slavenske mitologije jest kulturno nasljeđe. U radovima se iščitava emotivan i osoban pristup koji otkrivaju Dominikov karakter.“

Piše: Mateja Rusak, mag. likovne pedagogije