„SLOBODA BOJA“- prodajna izložba slika i skulptura

pozivnica-sloboda-boje

 

vrijeme održavanja: 08.03.2019.

mjesto: Galerija Mjesnog odbora Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb

 

[Esej]

lzložba skulptura i slika pod radnim imenom „Sloboda boja“ ne može biti doslovno (u potpunosti)  semantički shvaćena racionalnim diskursom. Naime sloboda se „oslobodila“ semantičke forme naziva i prerasla u  temperamentne varijacije oblika i forme neograničene tematom i motivom. Umjetnici su izložili karakterno tkvio  svrhe svojih skulptura i likovnih uradaka.  Očekivalo bi se pod pojmom „Sloboda boja“ kontinuirani brodolom i otimanje kontroli u jarkim i izrazitim  tonovima te razbarušenim i pobunjenim teksturalnim odbljescima. Rafinirane i skladno dotjerane  slike su osvjetlile  istinjski pojam slobode boja u svijetlu isticanja harmoničnog strujanja, a ne  sebičnog ili dominantnog  destruiranje estetike u pojmu slobode.  U slobodi boja slikari i skulpturisti skladno su i nenametljivo prezentirali manje očekivanu verziju tog semantički očekivanog pojma. Od realističkih prikaza i replika do ekspresivnih krajolika i morskih pejzaža, slikari su oteti vlastitim motivima zaobišli ludičnost lepršavog tkiva „opasne“ i „ranjive“ slobode. Skulpture iako minimalističkog prikaza, okupirale su dojmove u istoj mjeri kao i slike svojom živošću i pokretljivošću.  Pojam „Slobode boje“ u manjoj se mjeri odnosi na njih u odnosu na naočigled  dominantiji  dio izložbe ( dvodimenzionalni likovni radovi: slike). Unatoč tome, skulpture su  uspjele  izjednačiti dojmove u recitalu slojevitosti prikaza. No slobode u skulpturalnom dijelu izložbe nije nedostajalo.  Sloboda motiva, poruke, prostornosti oblika treće dimenzije, dovoljno su dočarali izvrsnost i slojevitost pojedinog autora. Kombiniranjem više likovnih umjetnosti unutar jedne izložbe (slikarstva i kiparstva), postignut je slojevit i harmoničan prijelaz dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog kadriranja.

 

Piše: Zoran Hercigonja

Advertisements

Izložba slika Marije Matić “Sama”

Izložba slika Marije Matić “Sama”

 

[priopćenje]

U zagrebačkoj galeriji Kranjčar do 05.veljače može se pogledati izložba slika akademske slikarice Marije Matić „Sama“.

G.Kranjar.jpg

“Dosadašnji slikarski i crtački opus zagrebačke umjetnice Marije Matić karakterizira dosljednost s jedne te raznolikost ili raznovrsnost s druge strane. Dosljednost se, dakako, iskazuje u odabiru motiva (portreti ili autoportreti) i podloge (papir), a raznolikost i raznovrsnost u formatima (variraju u rasponu od velikih pa do minijaturnih) kao i u autoričinoj sposobnosti uvjerljiva dočaravanja široka spektra emocija, raspoloženja ili psihičkih stanja posredstvom naslikanih ljudskih lica. 
U osnovi Marijine slikarske poetike Marije Matić nalazi se ekspresionizam.” kaže među ostalim kustos Vanja Babić. Izložba je znakovito nazvana Sama, što asocira autoričinu okrenutost samoj sebi, svojevrsnu introspekciju.

Donosi: Ludvig dizajn

izvor: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1264-izlozba-slika-marije-matic-sama

Marija Juračić-MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU  MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

 

[Esej]

 

Slikar je pročitao pjesmu i dvije su se vizualne predodžbe sukobile u njegovom umu. Jedna svečana, bogata, ispunjena glasnim klicanjem, raskošnim dvorenjem, divljenjem razdragane mase, a druga skromna, tiha, tužna slika osamljenog čovjeka. Refleksija je to istog motiva u različitim percepcijama.

 

AKO BUDEŠ MEĐU NAS DOLAZIO

Ako budeš među nas dolazio
ne čini to ovjenčan sjajem
uzvišen i moćan jer sva će vrata
za tebe biti otvorena.
Ulice će mirisati na smirnu i tamjan
zlato neće biti dovoljno dobro
da te podvore.
Rub tvojeg skuta će cjelivati
a pogledi će biti smjerni.

Ako budeš među nas dolazio
dođi neznan, bos, bijedan i gladan
zemljom zaprljan. I pruži ruku svoju
ne da blagosloviš, nego da išćeš.
Okrenut će se glave od tebe.
Ni drvene zdjele, ni svetoga grala
ni mjesta počinka, ni osmijeha čovjeka.

Čovjek će dizati oči nebesima
ali tebe u čovjeku neće vidjeti.

 

ć

 

Nastala je slika. Odnekud, iz neke daleke dimenzije stigao je On. Njegova je veličina naznačena dimenzijom lika u obrnutoj perspektivi. Udaljen od oka gledatelja, ne gubi na veličini. Iz tame vjekova izranja sa Suncem na ramenu. Takvog ga vide, takvog očekuju, takvome se raduju.

A on zna što znači biti nemoćan, jadan i bijedan, sam, proganjan i odbačen. Zato ne živi u tami vjekova, u zlatu građevina i oholosti bogatstva. Skutrio se u srcima ljudi, tamo gdje je toplo, gdje se svoje dijeli, gdje se ne žudi za imanjem. Trnovita kruna razvukla se cijelim područjem i oštro razdvaja svjetlo od tame.

Fascinira me malena figura čovjeka koja prolazi svoj Križni put. Korača polako prema svjetlosti. Ništa sa sobom ne nosi. Sve što ima u njemu je. Urezano u srce, koje se tijekom života punilo dajući se. I opet je slika pobudila misao i pitanje direktno upućeno Bogu: „Zašto? Zašto si mu dozvolio da krene tamo gdje ga čeka pogibelj? Što je to podržalo misao da bi među ljudima mogao uspjeti? Je li pogled na nevinost ljudske djece potaknuo nadu?

PRIRODAN ODGOJ

Kada si svog sina

poslao na Zemlju

znao si da misija

ne može uspjeti.

Znao si što ga čeka u obličju čovjeka. Vidio si svu patnju

i bol, sumnju i jad, porugu rulje, izdaje smrad. Pustio si ga

među ljude, da mu sude bezdušno, strašno. Zazvao te svojim

zadnjim dahom.

Mogao si krvnike

ubiti samo jednim

mahom. Ali nisi

se umiješao. Čašu

žući sam treba piti

zablude svoje u prah

razbiti. Znati naći

staze u vječitoj borbi

šarene varke u đavoljoj torbi.

Druga slika Marina Bobana postala je tamna, retrogradna. Nestaje lice, tamni se prostor proširio. Sve se razlijeva i rastače. Pramenovi svjetla probijaju krunu od trnja i čini se da svjetlost uzmiče. Podsjeća na pomrčinu Sunca i uzvik: ”Eli, Eli, lama sabahtani”. “Bože, Bože, zašto  si me ostavio?“ Nije li pomrčina Sunca, neobična za datum u kojem se zbila, bila znak čovjeku koji pati za druge? Teku neke mutne vode postojanja, pročišćuju se i vraćaju izvoru. Sve je krug, uzrok i posljedica, sve što negdje nastane, drugdje se reflektira. Tu leži odgovor na pitanje, to priča ova slika.  

 

č

S ISUSOM PO DOLINI

Isuse moj, ne možeš s tim plaštem među ljude
dat ću ti moga brata traperice
i njegove martensice
majica će ti ova dobra biti
tetovažom lažnom, rane ćemo skriti.
.
Nećemo uzeti taxi. Nećemo projuriti.
Poći ćemo u dom u kojem djeca su sama
već odavno u njemu ne stanuje mama.
Ti ćeš im na kapke utisnuti san
da im traje taj jedan cijeli dan.
.
I priču ćeš jednu čuti od starice na mostu
što tiho sjedi i svoju ruku pruža
zaplijenjena kuća, a sama, bez muža
bez sina što odabra put samoubojice
da ne gleda jad domovini u lice.
.
I pokazat ću ti vile velebne i jahte
bahatost silnih i malenih jade
sve se ima kad se bijedi krade.
Raskošna je kod nas njiva crnog stvora
a ljudi već misle- tako biti mora.
.
Na kraju ćeš sa mnom, k’o s pjesnikom Šopom
u krčmu sići, dobro će nam doći
uz crno vino i pjesmu pijanca otjerati nakaze
te svakodnevne noći.

 

ktr.PNG

Još je jednom prolivena krv čovjekova. Ovaj put prolio ju je kopljem vojnik  Cassius Longin. Kapljice vina iz kaleža, pretvorene u krv,  lete u krug i šire se u vječnost. Misija je završena. Otkupljeni su grijesi čovječanstva. Je li vrijedilo? Pokušavam naći odgovor u Kristovom pogledu. Hipnotičan je taj pogled. Fascinira. On vidi nešto što običan smrtnik ne može vidjeti. U njemu čitam: Ja sam put, istina i život” i “Ja sam početak i kraj”. I nisu početak i kraj suprotne točke jednog pravca. One su jedna točka istoga kruga. Jer sve ima uzrok i posljedicu i sve se vraća svom ishodištu.

Slike Marina Bobana naslikane su akrilom na lesonitu.

 

Napisala:Marija Juračić

Zoran Hercigonja-Samostalna izložba Zdenke Vrabec

Samostalna izložba Zdenke Vrabec

vrijeme: 15.12.2018 u 18 sati
mjesto: prostorije Križevačkog likovnog kruga, Zakmardijeva 5, Križevci

[kritički prikaz]

 

Zdenka-Vrabec1.jpg

 

U naizgled naivnim motivima radovi kombiniranih tehnika: akrila, ulja i suhog pastela, zajedno otkrivaju  tankoćutne  koloritetne  zanose. Odmjerenost i ravnoteža u slikarskom opusu Zdenke Vrabec odiše prije svega dobrohotnošću tonova i poteza kista. Česti motivi cvijeća u vazama od raznovrsnog materijala dočaranog pretežito uljem na platnu, teže perfekcionizmu realističkog pravca likovne umjetnosti. Čistoća tonova i poteza, glavni su znamen umijeća slikarice  Zdenke Vrabec.  Projekcija vlastitih emocija, misli i odraz  nejasnih  internih pobuda podjednako originalno  otiskuju svoj znamen ucrtan na platnu ili na papiru.  Jasno je kako je autorica prenijela sav svoj umjetnički senzibilitet u  stilistički oblikovan karakter radova  u bilo kojoj tehnici. U motivima cvijeća i udaljenim pejzažima, dominira izričito jasan poklič za čistoćom i bistrinom. Jasne i artikulirane linije  te obrisi panorama iskazuju ne samo potrebu za  perfekcijom nego i simetrijom univerzuma. Umijeće i višegodišnji rad slikarice  Zdenke Vrabec  kristalizira se kroz  savršenstvo ovladavanja  tehnikama i oblicima. Podjednako dobro ovladavanje tehnikama ulja na platnu, akrila i suhog pastela rezultat je predanosti slikarskom pozivu i talentu. U ponavljajućim motivima pejzaža i cvijeća, radovi Zdenke Vrabec uvijek privlače pozitivne misli u općenitom smislu i  u estetici lijepog i ugodnog.

 

Piše: Zoran Hercigonja


ZDENKA VRABEC

Rođena je 1954. godine u Koprovničkoj Reki kod Koprivnice. Odrasla , školovala se i radila u Križevcima. Ekonomistica po zvanju sada u mirovini.Ljubav sa crtanje i slikanjem iskazuje od najranije mladosti, osobito u osnovnoj školi kada njen interes i talent za crtanje i slikanje otkriva tadašnji prof. Dargutin Ančić, koji njene radove šalje na dječju izložbu u Indiju.Tokom daljnjeg školovana, zaposlenja, osnivanjem obitelji,slikanje bude potisnuto drugim prioritetima, ali ljubav za slikanjem uvijek je bila prisutna tu negdje . Odlaskom u mirovinu  ta ljubav i želja se ostvaruje, kada se aktivnije počinje baviti crtanjem i slikanjem. Uključuje se školu crtanja i slikanja pri Pučkom otvorenom učilištu u Križevcima. Tečaj crtanja završava kod dr. Balog Zdenka, a tečaj slikanja kod prof. Homen Zorana, kod kojeg se upoznaje sa svim slikarskim tehnikama i čarima slikanja i kada počinje samostalno stvarati. Aktivna je članica Križevačkog likovnog kruga (KLK-a), čija je predsjednica pet godina. Izlagala je mnogim skupnim izložbama KLK-a u Križevcima, Popovači, Varaždinskim Toplicama, Koprivnici, Ludbregu. Kao slikarici amateru, radovi su joj odabirani za izložbe i susrete likovnih stvaralaca amatera u organizaciji Hrvatskog sabora kulture. Rado sudjeluje na likovnim kolonijma, a i organizira pri KLK-u. Radi u realističnom stilu, s naglašenim kolorizmom. Slika različite motive od pejsaža, cvijeća, mrtve prirode, veduta, životinja, a prisutni su i sakralne motivi. Radi u svim svim tehnikama od olovke, pastela, akrila i ulja, ali najčešće akrilom i uljem na platnu.

Zoran Hercigonja-Skupna izložba radova likovne udruge “Kula Kneginec”

Skupna izložba radova likovne udruge

“Kula Kneginec”

Izrezak

[Kritički prikaz]

Lokalna likovna udruga  „Kula Kneginec“ sa zadovoljstvom otvara skupnu izložbu likovnih radova  nastalih u sklopu ljetne  likovne kolonije “Kneginščijada” održane u  Knegincu, mjestu pored Varaždina pod organizacijom i stručnim vodstvom likovne udruge „Kula Kneginec“. Likovna udruga   jedna je od malobrojnih lokalnih likovna udruga koja na prostorima Varaždinske županije i mjesta Kneginec Gornji njeguje kulturno-umjetničke vrijednosti.  Radovi predstavljeni na skupnoj izložbi koja traje ukupno tri dana 23.11.2018.- 25.11.2018. u prostorima društvenog doma u Turčinu, trg Franje Tuđmana, obuhvaćaju autorske radove  amaterskih umjetnika iz samog Kneginca i okolnih mjesta. Izloženi radovi, rezultat su nesebičnog i predanog rada likovnog opusa  različitih amaterskih umjetnika.  

asd

Radovi  izviru iz različitosti motiva i temata bez ograničenja forme i perspektive. Strateški osmišljen postav koji zavojitim putovima vodi gledatelja i ljubitelja umjetnosti  preko naive i čistog realizma sve do apstraktne umjetnosti  stvara osjećaj  obilja i intimnog zadovoljstva u pejzažima na platnu i staklu, u cvijeću i vazama, te izrazitim i kolorističkim motivima apstrakcije.  Prijeđeni put kroz „kratku“ likovnu scenu stilova, motiva i tehnika  registar je svijetla, odraz luminoznosti samog umjetnika.  Naprosto, likovna scena prerušena je u sadašnjost zaustavljenih trenutaka u pejzažima koji odišu ljetom,   neprekidnim rađanjem i  mladosti vješto utkanoj potezima kista u dominantnim tonovima zelene i plave boje.  Naiva u toj toploj sadašnjosti račva svoje prijateljske tonove i valove davnih sjećanja i nekih ne tako davno preminulih sadašnjosti.  Iskrenost i toplina u naprosto nevinim i srdačnim  prizorima sela,  seoske okolice, nalikuje snovima, udaljenim snovima  u kojima se želi  nježno odložiti sva ozbiljnost svakodnevice i briga ironijom načete bezbrižnosti. Bliskost onog što odmiče  pronalazi se  na mjestima poput onog kao što je strpljiv ribič nad jezerom ili let ptica nad mirnom vodom. Krhkost, izloženost i utjeha, tri su poruke koje iskaču iz slika.

list

Dojmovi prostranosti i nesputanosti, dati su u otvorenim pejzažima, praznim i usamljenim puteljcima kroz šumu, u poljima makova.  Put  realističnog ugođaja i naivnog  snatrenja ne završava  već prolazi kroz jek budućnosti  izazvan apoteozom apstrakcije i  ekspresionističke varijacije.  Snažan i čist kolorit te gotovo neuhvatljiva kompozicija otvaraju put prema nejasnoj budućnosti u  predviđanjima i  kontemplativnom snatrenju.  Apstrakcija ne dominira nad relalizmom ili naivom. Ona je upotpunjuje kao što iduća stepenica  upotpunjuje i nadograđuje prethodnu da bi obje stigle do vrha. Apstrakcija  najbolje opisuje budućnost kao  početak jednog novog puta.  U svojevrsnom amalgamu, likovni radovi  pokušavaju barem na trenutak pružati utjehu i odmor od svih briga i tegoba.  Put budućnosti, neravan je i nejasan kao i apstraktne  varijacije i pobude.  Put budućnosti apstraktnog je kova bez jasnih upozorenja.  Svaki od autora ove bogate izložbe, izložio je svoje srce na dlanu i darovao najintimniji trenutak sebe od sebe  drugima  na zadovoljstvo, uživanje i odmor od tegobnog puta.

 

Piše: Zoran Hercigonja, član nadzornog odbora  likovne udruge „Kula Kneginec“

Izložba slika Libe Peršinović Levi “Korijeni”

Izložba slika Libe Peršinović Levi “Korijeni”

Naiva_za-web

[kritički prikaz]

 

„Slike su lišene suvišne naracije, ali i pretjeranog hedonizma boje. Doimaju se kao zgusnute poetske vizije razbuđenih praskozorja u kojima se projicira zaigrana mašta uznemirene pjesničke prirode. Čitav jedan omamljujući fantazmagoričan svijet koji balansira na granici između sna i jave, ljubavi i patnje, dodirujući osjetljiva mjesta stvarnosti i fikcije, u kojima se fizika i metafizika stapaju u prozračnim fluidima spektralnih sazvučja boja.

Osobni životni preokreti odvode me van granica Hrvatske u jesen1986. godine, ali i dalje nastavljam sa slikarstvom,.„Naivi“, međutim, dodajem i tehnike ulja na platnu, lavirani tuš te realiziram tri muralisa u talijanskom gradu Varese.

Zov moje zemlje, mojih korjena je odveć jak i nakon svih „izleta“ u razne tehnike vraćam se ulju na staklu, vraćam se mojem selu, seljacima, običajima, radovima, tajanstvenoj rijeci Dravi, njenim rukavcima, alasima u njihovim „škunama“ (drvenim čamcima loklnog dizajna) u žarka predvečerja …. vraćam se mojoj voljenoj podravskoj ravnici.

Juraj Baldani, (pokojni) profesor povijesti umjetnosti pratio me u mojem radu od samih početaka. Poznat kao ne baš gorljivi ljubitelj naivnog slikarstva korio me, pohvaljivao, usmjeravao i opet kritizirao u mnogim napisima i osvrtima očekujući svaki dan sve više i više od mene, ali i odmak od naive. Njegove riječi, iako ga danas više nema, i dalje su mi „zvučni putokaz“ koji nikada neće utihnuti.

„Unutar razvedene kompozicije, sa snažnim osjećajem za artikulaciju prostora, pojavljuju se figure čvrstih karakternih značajki. Korak naprijed je i težnja slikarice da prodre u psihu svojih protagonista, pa nerijetko između izraza lica i ugođaja što vlada u pejsažu, uspostavlja suptilnu ravnotežu. Njena kompozicija još uvijek je građena na brojnim planovima s punim poštovanjem perspektive, nije izgubila ni sklonost prema poklanjanju pažnje detaljima. Crtež je egzaktan i profinjen, a kolorit osebujan, čist i vitalan“ 
(citat iz osvrta zbornik „100 slikara i kipara“ Zagreb, 1985.).

Izvor: https://libapersinovic.com/hr/

Dječji svijet u likovnom i poetskom stvaralaštvu Ljerke Varga

Dječji svijet u likovnom i poetskom stvaralaštvu

Ljerke Varga

 

[osvrt]

Ljerka Varga, pjesnikinja i ilustratorica, veliki dio svog stvaralaštva posvetila je djeci. Oslikala je i osmislila tri slikovnice: “Šuma od bora”, “Priče iz vrta” i “Pustolovine mede od zelenog pliša“, a tehnikom akvarela ilustrirala je i knjigu priča  književnice Matilde Mance  „Grgurove priče“.        

Mladi bi roditelji trebali znati koliko je slikovnica važna za umni, emocionalni i estetski razvoj njihovog djeteta, za njegovu maštovitost, sposobnost izražavanja, socijalnu prilagodbu i spoznajnu širinu. U pedagoškom smislu, ona je važnija od animiranog filma. Ta prva djetetova knjiga razvija njegov interes za čitanje knjiga, a kako znamo, knjiga zabavlja, poučava, stvara iskustva koja inače nikada ne bismo mogli dotaknuti. Međutim, da bi dijete slikovnicu prihvatilo, ono postavlja neke zahtjeve od kojih ga ništa ne može odvratiti. Njegov uzrast još ne može uživati u pjesmama jednog Jesenjina ili slikama jednog Rembrandta, ali klica njegove potrebe za umjetnošću krije se upravo u slikovnicama.

Sve to osjetila je Ljerka Varga kada je 1989. godine na otoku Viru stvarala slikovnicu „Šuma od bora“ za svog unuka Denisa. Sve to zna dječja pjesnikinja i slikarica kada stvara nova djela za neke nove klince.

A klinci su u toj ranoj dobi puni emocija, očarani magijom igre pa lako zavole dobre, zanimljive likove i simpatijom prema njima razvijaju svoje socijalne vještine. Kako ne zavoljeti medvjedića ugodne zelene boje koji svečano, s crvenom leptir mašnom šeće raspjevanom šumom? I šuma pjeva stablima, žutim i smeđim jesenjim lišćem, preostalim cvijećem i visokom travom

Crtež je čist, medo stiliziran, mehanički pokret igračke prenesen je na ilustraciju.  Prikaz šume približen je realnom svijetu, a medonja je slikan načinom djeteta. 

med1.JPG

/Ilustracija “Medine pustolovine  idu dalje“/

 

Šuma me zove

 

Šuma me zove

dan je vedar svanuo

zove me lišće

što na

jesenjem vjetru treperi

i ptice što

slušaju jesen.

Šuma me zove

i staze njezine

jesen što kriju

u suhim travama

u grmovima napuštena gnijezda

i plodovi preostali.

 

Danas je dan za mene.

Svijet djeteta je omeđen rutinom roditeljskog doma, a slikovnica proširuje taj svijet i vodi ga u neke druge čarobne svjetove, budi njegovu radoznalost.

Simpatičan, lagano preplanuo medo povest će ga na plažu i u njegov jezični fond neprimjetno uvesti neke nove pojmove i jezične strukture. Ribice, morske zvijezde, ježinci, brodice i galebovi u pozadini otvaraju mogućnost zanimljivog razgovora roditelja  i djeteta.

 

m2.JPG

Kako je vesela i bogata sljedeća ilustracija malog mede! Iako boje ne vrište, čak bih mogla reći da su zagasito ugodne, akvarel djeluje živo, vedro, opušteno. Ima tu vode, šaša, rascvjetalih, visokih stabala i nekoliko detalja koje je medo preuzeo iz ljudskog svijeta komfora. Stolica je visoka, stvorena za odmor i dokolicu. Slika upravo vuče na razgovor odraslog i djeteta i time zadovoljava princip usklađenosti umjetničkog i pedagoškog, te   blagotvorno djeluje na sva djetetova osjetila, na njegovu imaginaciju i vokabular.

 

3m.JPG

 /Pustolovine mede od zelenog pliša/

Svrha slikovnice nije samo zabava djeteta. Ona treba, na djetetu primjeren način, zadovoljiti  razne pedagoške zahtjeve, poticati djetetovu znatiželju, usmjeravati ga da slobodno zapitkuje, bez straha da će ispasti smiješno. Je li kiša plava ili srebrna? Zašto pada i čemu služi? Na sva pitanja zna odgovore ovaj veseljko od zelenog pliša.

Ilustracija, naoko jednostavnim crtežom, može na zabavan način, zadovoljiti svoju edukativnu funkciju.

kiso.JPG

/Moj zeleni kišobran/

Slikovnica treba biti skladan spoj ilustracije i teksta pa je ona  obično rezultat rada dvije osobe. Ljerka Varga stvara i tekst i ilustraciju. U slikovnici “Pustolovine mede od zelenog pliša“ priča o medi tako, da svako dijete u njemu može prepoznati svoju plišanu igračku i još više povezati svoj dječji svijet s beskrajnom igrom maštanja. Koliko veselja i neobuzdane radosti isijava sljedeća slika! Medo se veseli cvijeću i sunčanom danu, Sunce se smije, cvijeće je latima zaplesalo. Ptice se u visini raduju. Kada bismo nekom djetetu rekli da nacrta radost, dobili bismo približno isti rezultat. Ljerka Varga naslikala je radost dječjim srcem i dječjom rukom. Medo od zelenog pliša nije ona strašna zvijer u šumi, on je igračka kojoj dijete pridaje ljudske osobine pa mu ilustratorica dodaje dijelove odjeće, čime igračku još više približuje dječjoj imaginaciji. Karirani šeširić i crvena leptir mašna uveseljavaju sliku.

3k.JPG

Ilustracije Ljerke Varga s lakoćom komuniciraju s djetetom, jer su jasne, jednostavne, čistih linija, približene realnom, ali bajkovite i njihovi motivi govore, šalju  oslikanu poruku. Mišić je na ovom akvarelu likovno približen djetetovom svijetu, iako ga dijete vjerojatno nije još vidjelo uživo. Skrio se pred kišom ispod lista i zrelih plodova crvenih jagoda pa taj detalj dijete odmah uvlači u bajku, a svojom likovnošću razvija njegov osjećaj za lijepo.

 

jag.JPG

/Iz slikovnice “Priče iz vrta”/

lj.JPG

/Šešir pun snova/

Ovaj šešir krcat snovima prepun je priča koje se mogu naći samo u dječjoj glavi, a ilustracija je tu da snove potakne, da usmjeri dijete prema bajci u kojoj je svijet lijep, u kojoj uvijek dobro pobjeđuje, a zlo biva kažnjeno, što pomaže djetetu da razvije vlastiti životni vrijednosni sustav.

pt.JPG

/Akvarel iz slikovnice „ Priče iz vrta“/

 

Snijeg je padao

 

Danas se tome nisam nadao

cijeli je dan snijeg padao

a sjeverac ga je okolo nosio

oštar sve pred sobom kosio.

Meni je toplo u krevetu bilo

danas sam čuvao lijevo krilo

pričao mi vrabac pokućarac

pod strehom je slušao bećarac.

Da, snijeg se sada svuda bijeli

bijel je plot i čempres cijeli

onda su prijatelji zrnja dobili

i kljucali, kljucali, obilno se najeli.

 

Dok sam sretan kroz prozor gledao

vjetar je nekud brzo odlutao

samo je mali zapuh za njime ostao.

 

Dijete uglavnom ima osobno iskustvo snijega, uz snijeg vezuje ugodne igre, opušteno druženje s roditeljima, hranjenje vrapčića… Ilustracija budi vedra sjećanja, sistematizira pojmove koje dijete vezuje uz zimu, pa takve ilustracije zadovoljavaju i onaj pedagoški princip – od poznatog ka nepoznatom.

Ljerka Varga ostvarila je i slikovnicu za djecu i odrasle „Šuma od bora“. Iako je slikovnica stvarana za unuka Denisa, autorica ju je namijenila svoj djeci, ali i roditeljima koji još imaju običaj čitati svojim malenima. Šume više nema. Odnio ju je „napredak“, ali ostala je slika i ostala je riječ.

šuma.JPG

Odluka

 

Mjesec je visoko, trepere zvijezde,

Noć se sama u moru kupa.
Razmišlja svraka,
O kako sam glupa…..

To reče tiho kao za sebe,

Jednog ćemo dana,
Tako mi neba,

Krenuti natrag, da, tako treba,

U dolinu pravu, na rijeku Savu

Gdje stara vrba gnijezdo čuva.

Odjednom shvati

Da noć je već gluha

Da dubokim snom diše kraj mora

Zelena šuma, šuma od bora.  

Ilustratorica ponekad poseže i za likovnim sredstvima koja omogućuje današnja tehnologija, pa spaja fotografiju sa svojim akvarelom. Dodaje prigodnu riječ i stvara čaroliju za malene.

bor.JPG

Zimska čarolija

 

 Pahulje se bijele spuštaju polako,

U tihu večer na cijeli kraj,

Tisuće svjetlosti u borovima blista  

U očima dječjim zadivljeni sjaj.

 

Otac je u tu večer,  tihu i snježnu,

U sobu donio veliki bor,

Kuglice šarene vješali su nježno,

Upalili svijeće na svečanom stolu,

Molili se tiho, pjevali u zbor.

 

 A ispod bora šareni paketi,

Drveni konjić, lutka što oči zatvara,

Papuče tople i pletena kapa,

Na drvenim kolicima zelena igračka.

 

 Sretan sjedi medo, crvena kapa mu na glavi,

A oko stola obitelj i gosti.

I baka je pozvana da ne bude sama.

Na proteklo vrijeme misliti mu prija,

Al’ ovo je prava šarena soba i zimska čarolija.

 

Osvrt napisala Marija Juračić, prof.

Izložba Vlatke Bauer “Priča o Vukovaru”

Izložba Vlatke Bauer “Priča o Vukovaru”

 

najava-plakat

[priopćenje]

izvor: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1232-izlozba-vlatke-bauer-prica-o-vukovaru


 

Uz duboke emotivne poruke strahota rata, upućene nam ponaosob, sa svakog djela vrišti emocija lijepo i dobro potkrijepljena žarkim tonovima.
Svaki je kadar slike „zaražen“ istinom prošlosti te naviru sjećanja, boli i patnje koje su preslikane nepovratno… Ganuće nadire…
Slike nas tjeraju na unutarnju emotivnu snagu od koje će hrabro zasuziti oko, ne potiskujući dušu.

Kroz relativno čiste plohe prodire likovni prikaz građanskog slikarstva – nepatvoreno jako fokusno, iskonsko… 
Ostajemo sami sa sobom, dominacijom osobnih promišljanja, dubokih osjećaja.Kako nas svaka slika naprosto hrani trenucima prošlosti, ostajemo nijemi gledajući nedavnu stvarnost, beskrajno istinski učinjeno, dokumentirano.

Rađeno u maniri kombiniranih tehnika poticaj je na žaru boja, stagnirajući crnom koja podvlači poruku.

Tekst za katalog napisao slikar Dubravko Đurđek.

11. Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila”

11.Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila” u Kulturnom centru Mesnička Zagreb

[kritički prikaz]

11.

Jedanaesta po redu izložba amaterske slikarice gđe. Đurđice Pirkić naslovljena „Boje akrila“  odiše jednostavnošću oblika i čistim bojama. Ne pretjerano jak koloritet  uvaljan u razmaz otvorenog prostora kroz  pejzaže, zaustavljene prizore gradskih ulica, ulijeva ohrabrenje u vidu zaustavljanja vremena  nasuprot užurbanosti današnjice. Prizori prirode  na platnu jakim spontanitetom  sugeriraju  potrebu za isticanjem savršenstva prirode nasuprot minijaturnom i nedorečenom savršenstvu ljudskog bića sklonog žudnji za nesavršenim, jenjavajućim,  tromim i mlakim.  S druge strane urbana sredina koju autorica prikazuje jednakom nevinošću kojom oslikava i  prirodu, raspliće atmosferu živog grada u ubrzanom jenjavanju života u njemu samome.  Zaustavljajući urbane prizore emocijom žaljenja i nostalgije, veliča život, veličanstvo života  kojeg  čovjek kao jedinka u zatvorenoj kutiji svakodnevice ne uviđa i ne spoznaje. Radovi indiciraju  da postoji neupitna struja emocija odaslana gledatelju kroz  apel dojmovne doživljajnosti. Žive i čiste boje u tehnici akrila, izazivaju senzibilitet prema naslikanim prizorima izvan tematskog ograničavanja. U slikama  gmiže neki intertan strah od protjecanja i žudnja za veličastvenim i monumentalnim u smislu utočišta za vječnost.  

 

Piše: Zoran Hercigonja

Vojo Radoičić – Izložba na otvorenom

Vojo Radoičić – Izložba na otvorenom

[priopćenje]

U sklopu manifestacije „Dani Voje Radoičića“ na riječkom Korzu postavljena je izložba  radova tog značajnog riječkog umjetnika  na panoima koji približavaju ovog osebujnog  slikara prolaznicima i namjernicima. Izložba traje od 5. do 20. XI. 2018. godine, a predstavlja izvatke iz monografije „Radoičić:San“.

Panoi odmah zadive oko i razgale srce. Govore slikom i riječima zabilježenima rukom autora. Iako sunce blješti, lovim slike fotoaparatom, jer me vesele, razgaljuju svojim bojama, svojom pričom, pa u okular ulaze i sjene prolaznika i čini  mi se na trenutak da je slikar ovdje, da nije umro, da promatra svoje Korzo i da ga cijeli taj šušur ispunjava veseljem, energijom razigranog djeteta i životom.

Vjekoslav Vojo Radoičić, dobitnik mnogih nagrada i priznanja, nominiran za najveću nagradu za ilustraciju „Hans Christian Andersen“ nije rođeni Riječanin, ali  je tom gradu dao veliki dio sebe. I ostao u njemu za vječnost. I sve je na slikama zabilježio: zgrade, ulice, malene brodice, koje je vidio sa svog prozora, ljude, njihov smijeh, njihovu pjesmu… Njegove slike imaju posebnu mangupsku draž, a rukopis djeteta, šarm koji osvaja.

vojo1

Njegovi roza optimistički oblaci zagrlili su grad. Sjena koja prekriva dio slike pripada čovjeku koji je na trenutak zastao napojiti se vedrinom kojom slika zrači.

vojo2

Mljekarski trg u Rijeci ili kako autor kaže:“Tako to nekako otprilike izgleda.“

vojo3

Slika koja šalje duhovitu poruku o ljubavi.

vojo4

Na duhovit, a jednostavan, iskren način obaviještava nas slikar da „hartera ne dela već fanj let“ – ugašena je riječka tvornica papira, a spominje i svoje kretanje po Trsatskim stubama. Brojao ih je. Mnogi ljudi imaju taj običaj. Razigrala se ulica. Prolaznici sa smiješkom nakrivljuju glavu izbačeni iz svoje perspektive. Povodim se za njima.

vojo 5

A nisu ga primili u slikarsku školu, jer su sva mjesta bila popunjena. Sada pozira mom okularu, dok sunce blješti i mislim da negdje iz neke druge dimenzije uživa u radosti prolaznika koju izaziva pogled na njegove slike.

 

Zabilježila: Marija Juračić, prof.