Izložba NIVES Kavurić – Kurtović, IZ MRAKA OZARENOSTI, udahni, nadahni

Izložba NIVES Kavurić – Kurtović

[priopćenje]

U kaštelu Vitturi Muzej grada Kaštela predstavit će jednu od najvećih hrvatskih slikarica, NIVES KAVURIĆ –KURTOVIĆ (1938. – 2016.). Slikarica je to snažne umjetničke poetike, crtačke virtuoznosti, duboke misaonosti i osjećajnosti. Svojom originalnošću, crtačkom strasti i golemom produkcijom Nives Kavurić – Kurtović uvijek je izazivala interes kulturne javnosti. Kaštelanska publika će po drugi puta moći vidjeti samostalnu izložbu ove velike slikarice. Prvi put bilo je to kada su izloženi njezini portreti malih formata u tehnici ulja na dasci na izložbi „Šarm nesavršenosti“ 1999. godine koju je priredila Galerija Brešan u suradnji s Muzejom grada Kaštela u Kuli Ćipiko u Kaštel Novome.

Izložba IZ MRAKA OZARENOSTI – udahni, nadahni, djelomično sažima moduse i etape Nivesinog stvralaštva od 1966. do 2009./ 2010. Izloženo će biti 27 djela velikih formata. Najstarije izložene slike nastale su nakon “mračne faze”, u drugoj polovini 60 –ih i u 70 –im godinama 20. stoljeća kada kolorit postupno oživljuje, svjetlo rasvjetljava sliku a crtež se afirmira. Druga cjelina, možda i najpoznatija među širom publikom platnene su prostirke koje su nastajale tijekom gotovo dvaju desetljeća. One u svojoj formi sadrže obredne i arhaične asocijacije, a sadržajno to su uvijek univerzalna i osobna značenja, slojevita, rafinirana i zagonetna. Treću cjelinu izložbe čini nekoliko slika intenzivne kromatike i gestualnosti nastalih između 2005. – 2009./10. To su njezine posljednje slike. Zadnjih se godina života posvetila crtežu. Nacrtala je stotine crno-bijelih crteža koji pogađaju intenzitetom koji je jedva moguće podnijeti ( Željka Čorak)….

Izložba naglašava i literarno-poetsku sastavnicu Nivesina slikarstva, a njezine misli o vlastitoj likovnosti provlače se pratećim katalogom kao dodana vrijednost poznavanju i razumijevanju njezinih djela. Katalog je trojezičan i sadrži 64 stranice, a grafički vizual povjeren je dvojcu Kazinoti & Komenda. Autori fotografija su Karim Kurtović i Goran Vranić.

Kustosica izložbe je Mirela Vujević Duvnjak, muzejska savjetnica.

Dijeljeno sa: Ludvig dizajn

Maja Vrban Sačić Honeymoon

pozivnica-honeymoon (1)2.jpg

[priopćenje]

Serija radova kombinirane tehnike inspiriranih bračnim putovanjem kroz Jugoistočnu Aziju, uz kontrast nepoznatih kultura i poznate intime, te istraživanje novih uloga i međuodnosa.

Radovi su nastali u periodu od siječnja do srpnja 2020.te, velikim dijelom u još jednom poznato / nepoznatom svijetu, intimnom i stranom – izolaciji usred nove globalne epidemije.

MAJA VRBAN rođena je 1987. godine u Varaždinu. Magistrirala je 2012. godine na odjelu grafike na Akademiji likovih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Nevenke Arbanas.

2006.  godine dobila je nagradu Akademije za najboljeg studenta grafičkog odjela na godini, 2011. godine otkupnu nagradu specijalne komisije Sveučilišta u Zagrebu za završni rad godine, „Androgenus“. 

Ostvarila je dvije samostalne izložbe i sudjelovala na mnogim skupnim projektima i izložbama, od kojih izdvajamo multimedijski projekt na “MOLT! Speculative identities” u Atelierhof Kreuzbergu u Berlinu. 2011-2013. godine radi kao profesorica grafičkog dizajna, foto-grafike i računalstva na Srednjoj Strukovnoj Školi u Varaždinu. 2012-2014. godine radi kao voditeljica u Školi za slikanje, crtanje i modeliranje Miljenčić-Štokić. 

Od 2016. nadalje djeluje kao suosnivač Browncatz digitalnog studija gdje ostvaruje projekte na području grafičkog i web dizajna.

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin.

Umro je akademski kipar Josip Grgevčić (1938. – 2020.)

[priopćenje]

U subotu 27.6.2020. godine, nakon dulje bolesti, umro je varaždinski umjetnik i restaurator, akademski kipar Josip Grgevčić. Za svoj  umjetnički  rad primio je brojna priznanja i nagrade, a 2015. godine dodijeljene su mu i nagrade za životno djelo Grada Varaždina i Grada Jelse.

Josip Grgevčić   rođen je 26. kolovoza 1938. godine u Jelsi na Hvaru: Za Varaždin je vezan od 1965. godine služeći u njemu  vojni rok, a neprekidno od 1968. godine kada ovdje zasniva obitelj.  

Bio je  srednje dijete Marije i Luke Grgevčića, zemljoradnika i ribara, koji ga je upućivao u sve poslove u vinogradu, masliniku i polju lavande, kao i u tajne ribarenja.  Drvo masline prvi je njegov kiparski materijal u koji je rezbario svoj svijet. Drvo, kamen i more prati ga u Srednjoj školi za primijenjenu umjetnost u Splitu, a tehnike i svoj umjetnički izraz unapređuje na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1964. godine u klasi prof. Frane Kršinića.  

U Njemačkoj  je dvije i pol godine ( 1965.–68. ) boravio na specijalizaciji monumentalne plastike kod poznate kiparice Marije Elisabet Stapp i restauriranje monokromnih i polikromnih kipova i tehnike   pozlaćivanja kod restauratora Josefa Lutza. Bio je na studijskim putovanjima u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Italiji, Engleskoj, Mađarskoj i Švicarskoj. U  Konzervatorskom odjel u Varaždinu  imenovan je za restauratora  kamene plastike, štukature i pozlate.

U studijskoj godini 1968./69. postaje predavač na Katedri za likovnu umjetnost Pedagoške akademije Čakovec, danas Učiteljskog fakulteta. Kolegiji su se s vremenom mijenjali, a Josip Grgevčić prati promjene, najprije završava poslijediplomski studij, te postaje redoviti sveučilišni profesor. Radi na unapređenju obrazovnog sustava, zbog čega sudjeluje na mnogim međunarodnim kongresima i simpozijima, sve do umirovljenja u jesen 2008. godine.

Svoj likovni umjetnički rad Josip Grgevčić je pokazao  na preko 120 skupnih i 12 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a 17 njegovih djela postavljeno je u javne prostore.   U svojem poticanju i unapređivanju likovne umjetnosti istovremeno je radio na strukovnoj organizaciji likovnih umjetnika. Kao član jedinstvenog HDLU-a od 1967. godine, osnovao je i bio prvi predsjednik, tada ogranka, HDLU-a  Varaždin 1970. godine,  danas samostalne strukovne udruge, najznačajnijeg čimbenika na području likovne i multimedijalne umjetnosti cijele županije. U posljednjem sazivu bio je predsjednik Umjetničkog savjeta i predsjednik Časnog suda HDLU Varaždin.

Paralelno s njegovom sveučilišnom karijerom i bogatim stvaralački opusom , nezamjenjiv je njegov doprinos projektima obnove kamene plastike i štukature na nekima od najznačajnijih kulturnih dobara naše baštine. U gradu Varaždinu između ostalih izdvajaju Sv. Mariju s Isusom u crkvi sv. Nikole, Pieta u Filićevoj ulici, pil. sv. Ivana Krstitelja na Vidovskom trgu, kip  sv. Ivana Nepomuka pred Starim gradom, Madonu na pročelju kuće u Draškovićevoj ulici, kipove pročelja i grb opata Sigismunda Szinersperga Uršulinske crkve, štukature Franjevačke crkve,  katedrale, palače Zakmardy i Patačić. U suradnji s Konzervatorskim odjelom u Varaždinu bio je angažiran u restauraciji na širem području sjeverozapadne Hrvatske, U Goričanu, Vratišincu, Murskom Središću, Gornjem Mihaljevcu, Vinici i Čakovcu.

Sprovod Josipa Grgevčića bit će u utorak, 30. 6. 2020. u 14 sati na Varaždinskom groblju.

Fotografije: S  otvorenja  izložbe Josipa Grgevčića 30.4.2019.godine u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin.
Fotografije: S  otvorenja  izložbe Josipa Grgevčića 30.4.2019.godine u Galeriji HDLU u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin.

„Srastanje i prožimanje“

[priopćenje]

Izložba Lucije Berdin i Andrije Večenaja pod nazivom „Srastanje i prožimanje“. Izložba se otvara 23. lipnja 2020.u 19 sati u Galeriji HDLU, u Kuli stražarnici Staroga grada Varaždin.

Biografije autora izložbe

Lucija Berdin

Lucija Berdin je rođena 5. studenog, 1992. godine u Čakovcu. Nakon završene srednje škole Dizajn unutrašnje arhitekture u Čakovcu, 2011. godine upisuje  studij Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, smjer likovna pedagogija. Diplomirala je pod mentorstvom profesora grafike Josipa Butkovića, te 2016. godine stječe akademski naziv magistra likovne pedagogije.

U Graditeljskoj školi Čakovec 2017. godine započinje pripravnički staž. Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, odsjek u Čakovcu, radi od 2018. do 2020. godine kao stručni suradnik u sklopu Odsjeka za učiteljske i odgajateljske studije izvođenje nastave iz kolegija Likovne kulture i Metodike likovne kulture. U Srednjoj školi Čakovec vodi Crtačke tehnike u sklopu fakultativne nastave od 2018. godine.

Kao izlagač sudjeluje na prvoj međunarodnoj umjetničko-znanstvenoj konferenciji u Zagrebu – ACE 2019., s temom Učenik u galeriji. Izlaže na grupnim međunarodnim izložbama u mediju grafike, knjige/umjetnički objekti i fotografije od 2011. godine (izdvojene: „9 international triennial of graphi art bitola“, Bitola, Makedonija gdje dobiva nagradu za izvanredan doprinos u grafičkoj umjetnosti; 20. Minijature“, galerija Prozor, Beograd, Srbija;  „Za budućnost“/ „For the Future“ Srbija; „10. EX-YU“ Srbija; „19. minijature“ Hrvatska, Slovenija; „Introspekcija“ galerija Laurus, Lovran; „Međunarodna izložba minijatura u Kursalonu“ Muzej Grada Pakraca; „9. EX-YU“ Srbija; „Fotografkinje 2016.“ Galerija Principij, Rijeka; „Projekt Memorija: Goli otok“ Galerija SKC, Rijeka; Zrinski art festival, Muzeja Međimurja Čakovec; Međunarodna izložba „ „Knjige za gledanje: Knjige za čitanje“ galerija Šira, Zagreb. …)

Samostalno izlaže u suradnji s Andrijom Večenajem 2019. godine  na tematiku „ Istovremenost zvuka, niti“ povodom 46. Majskog muzičkog memorijala. Uz svoje stvaralaštvo sudjeluje na međunarodnim i domaćim radionicama kao sudionik i voditelj:  „Valvasorjevi mednarodni grafični dnevi IV.“ međunarodna radionica grafike u kojoj je jedina predstavnica hrvatske, Slovenija; „Ženska energija“ land art, Rijeka; „Projekt Memorija“ pod organizacijom studenata APURI;  „Ruksak (pun) kulture“ organizirana od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Novigrad;  Naš mali Kaj“ – Osnovna škola Mursko Središće – radionica monotipije… . Kao kostimograf okušala se 2018. godine u projektu „Drinkopoly“, Ljubljana, Slovenija, te 2020. godine kao scenograf u projektu zdrave prehrane u suradnji s  Merkurom. Od 2019. godine živi i djeluje u Sloveniji.

***

Andrija Večenaj

Andrija Večenaj rođen je 11. listopada 1986. u Koprivnici. Godine 2005. upisuje Studij dizajna, smjer Industrijski dizajn, na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomskim radom “Održivi dizajn i tradicionalni obrt” pod mentorstvom Mladena Orešića 2010. stječe akademski naziv magistar umjetnosti na području industrijskog dizajna.   Od 2013. do 2019. godine radi u Graditeljskoj školi Čakovec kao nastavnik vizualnih umjetnosti i dizajna na predmetima Teorija oblikovanja, Povijest struke, Vizualne komunikacije, Projektiranje interijera, Crtanje i slikanje, Tehničko crtanje te Pismo. Od 2019. godine zaposlen je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao predavač, umjetničko područje, polje likovna umjetnost, na kolegijima Prostorno plastičko oblikovanje, Likovna kultura te Metodika likovne kulture. Uz pedagoški rad, bavi se projektima vezanim za dizajn interijera, industrijski dizajn i likovnu umjetnost. Oblikovao je postave nekoliko izložbi Gradskog muzeja Varaždin – Stoljeće tekstila, Muzej sporta te Narod u nevolji, koja je 2014. proglašena najboljom izložbom u Hrvatskoj od strane Hrvatskog muzejskog društva. Autor je dizajna postava izložbe Drava Art Biennale 2017., kao i izložbe Gorbonok Muzeja grada Koprivnice. Radove na polju industrijskog dizajna izlaže na izložbama u Zagrebu, Beogradu i Londonu. Radove na umjetničkom području – kiparstvo, skulptura i mala plastika – izlaže na skupnim izložbama u Zagrebu, Varaždinu, Čakovcu i Petrinji. Dobitnik je prve nagrade na Artwood festivalu 2016. na otoku Pagu za skulpturu Monolimit.  Sudjeluje u kulturnoj sceni grada Koprivnice kroz udrugu Mamuze te grada Čakovca kroz članstvo u Programskom odboru Platforme za Društveni centar Čakovec.  Član je Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Međimurja (HDLUM).

Samostalna izložba Alfreda Freddya Krupe u Galeriji Kraluš

alfred-freddy-krupa333

[Kritički prikaz]

vrijeme: 28. svibnja 2020. u 19 sati.
mjesto: Galerija Kraluš, Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina
Izvor: https://hdlu-zagreb.hr

Galerija Kraluš i POU Sv. Ivan Zelina (Vatrogasna 3, Sv. Ivan Zelina), pozivaju na otvorenje samostalne izložbe crteža i slika akademskog slikara Alfreda Freddya Krupe, kao i predstavljanje slikareve nove stručne knjige udžbeničkog tipa “Mislite! Think!”, u četvrtak, 28. svibnja 2020. u 19 sati. Izložba ostaje otvorena i može se pogledati do 28. 6. 2020.

Na ovoj samostalnoj izložbi, nakon nepredviđene odgode otvorenja radi izbijanja pandemije COVID-19 u ožujku ove godine, posjetitelji će moći razgledati 23 nova slikareva rada nastala u razdoblju 2019. – 2020., većinom kombinirane tehnike – eksperimenti miješanja drugih slikarskih, crtačkih i grafičkih tehnika s temeljnom tehnikom tuša. Radi se o još jednoj realizaciji vlastitog programa napisanog 1996. godine, a koji se danas smatra manifestom međunarodnog slikarskog pokreta New Ink Art, tj. jednim od njegovih temeljnih dokumenata.

U predgovoru izložbe, povjesničar umjetnosti, arheolog i likovni kritičar Ante Vranković piše: Nakon dvije godine, u Galeriji ”Kraluš” opet imamo priliku vidjeti radove slikara Alfreda F. Krupe. U njegovu se stvaralaštvu, međutim, u međuvremenu mnogo toga dogodilo. Skupno je izlagao u zemlji i inozemstvu, i za svoja je umjetnička ostvarenja u Izraelu, Pakistanu i dva puta Sjedinjenim Američkim Državama primio zapažene nagrade.

O velikoj samostalnoj izložbi koju je tijekom studenog 2019. priredio u Galeriji Karas u Karlovcu, izvijestili su neki od vodećih svjetskih medija s područja likovne umjetnosti: Aestethica Magazine i WideWalls iz Velike Britanije, Hypebeast iz Hong Konga i ArtDaily iz Meksika. U veljači 2019. najmeritorniji svjetski portal, ArtFacts iz Berlina, svrstao ga je među 10 najvažnijih suvremenih slikara tušem, a sličnu je laskavu ocjenu u prosincu ponovila i najvažnija leksikografska institucija na području likovne umjetnosti, Allgemeines Künstlerlexikon.

Osim toga, u ljeto 2018. u Sjedinjenim Američkim Državama je objavio knjigu o vodenim slikarskim tehnikama, koju su na police svojih knjižnica odmah uvrstile neke od najuglednijih svjetskih institucija: Metropolitan Museum of Art (New York), British Library (London), Sackler Library (Oxford), Umjetnička biblioteka Državnih muzeja (Berlin) – da spomenem samo najvažnije – a prvo hrvatsko izdanje te knjige, znatno prošireno i grafički obogaćeno, izdalo je u siječnju ove godine Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina.

Izloženi radovi u tušu, akrilu i kombiniranim tehnikama koji su pred nama, većinom su nastali nakon izložbe u Galeriji Karas, te do sada nisu bili izlagani. I za njih također vrijedi konstatacija koju je slikar iznio u intervjuu povodom te izložbe: ”Po motivima, to su krajolici, vedute, aktovi, radovi inspirirani japanskim drvorezima, trenutnom osobnom i društvenom situacijom…” Te riječi odaju da iza Krupinih prikaza pejzaža, gradskih vizura i ženskih aktova koji su pred nama, valja naslutiti dublje slojeve značenja, i da su ti, klasični slikarski motivi, zapravo tek ”izlike”, kroz koje umjetnik progovara o svojim životnim promišljanjima, te o svekolikoj (ne osobito vedroj) situaciji naše današnjice. U takvom, poetskome načinu slikovnoga izražavanja, ne bi nas zato dakle trebala iznenaditi okolnost da je slika ”Gajeva 20 na kraju svojega puta”, naslikana na listu dnevnih novina(!). Srodan motiv ”pretapanja” životnoga prostora i proživljene svakodnevice još neposrednije donosi monokromna veduta ”Karlovačka siva”, koja ipak radije predstavlja portret našeg ”olovnoga” vremena, nego li vjeran prikaz kutka slikareva grada.

U sličnom, metaforičkome ključu, umjetnik osjeća i samu Prirodu (slika ”Maskirana djevojka u providnom sivom kostimu” na naslovnici izložbenog kataloga). I ona se, kao i društvo u kojem živimo, nalazi u palom stanju, stegnuta – poput na slici prikazanih stabala i šipražja uz zaleđenu rijeku – magluštinom, injem i ledom, smetena pogleda, sklonjenog u stranu, u kojem se više ne osjeća nikakva nada. Ova neobična, spontana sinteza Krupina gotovo simbolističkog likovnog jezika (personifikacija Prirode) i ekspresivnog rukopisa kojim su u pravilu izvedena njegova recentna djela, ima svoje ikonografske korijene duboko u likovnoj povijesti.

Dovoljno je, primjerice, podsjetiti na srednjevjekovni fresko ciklus Dobre i Loše vladavine Ambrogia Lorenzettija u Gradskoj vijećnici u Sieni. Tu, među pratilicama Dobre vladavine vidimo Slogu, Pravdu i Mir: vrline koje donose životni boljitak na svim područjima, a koji se, kako u uređenom gradu koji raste, manifestira i u okolnom bonificiranom krajoliku (obrađena polja, uređeni maslinici). Lošu pak vladavinu predočuju scene nasilja, te personifikacije Podijeljenosti, Bijesa i Tiranije, zala koja društvo vode najprije u rasulo, a onda i u posvemašnju zapuštenost, koju uokolo prikazanoga grada predočuju pustopoljine, koje gotički slikar kao da je navirujući se kroz ”prozor vremena”, naslikao promatrajući zapuštena polja po Slavoniji i čitavoj Hrvatskoj, prekrivena trnjem, korovom, šikarom i dračem, što iz godine u godinu, pred našim nemoćnim očima, osvajaju nova i nova područja.

Stoga premda obilato natopljeni umjetnikovim osobnim viđenjima, recentni radovi Alfreda F. Krupe ipak manje predstavljaju ”intimnu ispovijed autora”, a više ”ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet” (Kundera).

POST SCRIPTUM: ”Pjesnici su čuđenje u svijetu” – napisao je još A. B. Šimić, a isto, mogli bismo reći, vrijedi i za slikare. Naime, nakon što su za ovu izložbu odabrani radovi, te dopremljeni u galeriju, i nakon što je ovaj predgovor već napisan (12. 3. 2020.), izbila je svjetska pandemija tzv. corona virusa 19, uzrokujući zatvaranje Hrvatske i cijelog svijeta u gotovo potpunu karantenu (21. 3. 2020.). Time je umjetnikovo viđenje svijeta u kome živimo kao klopke, koje sam spomenuo na kraju predgovora, u stvarnosti dobilo potvrdu koja doista zapanjuje!

Ante Vranković

  Velimir Ivezić – ARROWS of DESIRE (strelice žudnje)

Ivezić POZIVNICA

[kritički prikaz]

ARROWS of DESIRE (strelice žudnje)

Protestne strelice eskapizma alegorija su i metafora streličastih znakova upućenih na sveopći bijeg od prolaznosti, bijeg route(om) 666, bijeg u obećanu zemlju, bijeg u drugi, zanimljiviji, ako ne bolji život makar nestvaran, iluzionistički… Onesu  markacijsko sredstvo koje bi Vaš svijet trebale uklopiti u „naš“ svijet. Markiraju bijeg od društva pomiješanih vrijednosti,traganje su za poželjnom ulogom i egzistencijom, a bijeg od eksploatacije.  Možda su samo bijeg od realiteta ili doista davanje smisla životu bijegom i željom za promjenom prije nego kolabiramo u općoj, a eskapističkoj imploziji svijeta… One spriječavaju zatvorenost u mali klaustar klaustrofobičnoga društva  te vode u druge, neistraženesvjetove …Znak su i stigma sa izvjesnim integritetomza podizanje svijesti i protest, a ne skretanje ili autizamslikarskoga.  Dijametralno su suprotne od bezizlaznosti. Njihova su usmjerenja slobodna iako se mnogi usuđuju ukazivati na „poželjne“ pravce. One propituju (Quo vadis?) i ujedno odgovarajujer vode  prema izlazu  iz Potemkinovih država i „uređenja“ kakova rijetko gdje vidjesmo.Mnogi su naši (mladi) bili rođeni ovdje, a smatrali su da pripadaju drugamo. Nisu dopustili da im se režu krila i otišli su za nekim strelicama zbog urođenih arhetipsko-provincijalnih žudnji svih nas iz tihih periferija.Žudili su za snoviđenjem velegradskih utopija (nekad nazivanih bjelosvjetskima), a za slobodnim izražavanjem individualizma bez sustezanja i paranoje.Željeli su samo (od)letjeti slobodno, a ne levitirati… I sada ih/nas većnema  isključeni su/smo i minorizirani ali nisu/nismo autsajderi, a kamoli party breakeri… Napokon, svi su/smo u bijegu samo neki teško priznaju ili uopće ne primjećuju, a svjetlo uvijek  strelovito baca sjenu odsutnosti(vrijednosti i pražnjenja sadržaja!?)…

Eskapizam je ovdje neumitan oksimoron, a sve ostalo je negdje drugdje… Sve se ovdje doima autističnim osim politike…Mundus  vult decipi (svijet želi biti prevaren). Slika je socijalne prirode dok je distanca asocijalna. No, da me se ne bi krivo shvatilo, ne radi se o  nihilističkom pogledu već intenciji stvaranja drukčijega, boljega okruženja neovisnoga od moćnika i(ili) parazita… (ne)nametnutoga režima okoline, samoizolacijskoga režima covida,  i uskraćenih ljudskih, a napose umjetničkih sloboda…Riječ je o težnji za slobodnim izražavanjem individualizma bez iskaznica i propusnica.

Inkrustracije, usadci, gotovi predmeti usađeni, utisnuti u materijal crnog quercusa, bačvastih dužica….recikliranje, stempunk, grunch, ready meade etc. te eklektična sloboda gotovo Munchovskog krika jednoga (Au)tiste. Odbacujući civilizaciju čovjek stvara deponije „otpada“ koji postaju izvorišta umjetnosti pa tako kamen koji odbaciše graditelji postade zaglavnim kamenom. Civilizacijski otpad pomaže ovom izrazu kao kolateralni umjetnički čin i arhetipski obrazac.  Gotova, primjenjena forma koja bi trebala ostaviti autoreferencijalnoga i autoironičnoga traga.

No, nije sve sasvim crno.Zavodljiva je ljepota jednostavnog znaka trokuta/strelice i uvijek možete/možemopronaći neku strelicu koju ćete/ćemo slijediti, a koja pokazuje izlaz iz klaustrofobičnosti u se(be) implodiranoga i otuđenoga društva usred promašenih političkih „dosega“ koji se usuđuju ukazivati/pokazivati na pravce ne shvaćajući da je stalno usmjeravanje, zapravo stalno uskraćivanje sloboda. Ne bih htio ovdje lobiratu ni za kakovu liniju direktrisu već, naprotiv,  strelicama prokazivati zadane pravce, kako kažu „održive“ što god to značilo… Intencija je slijediti znak jer izlaz uvijek postoji  (exi(s)t), a bezizlaznosti nema. Izlaz treba neumorno(a little bit of force) tražiti slijedeći svojuvolju ili možda Rieglovu!?.

Po Rieglovoj koncepcijiumjetničkog htijenja, volje (Kunstwollen), a ja bih rekao žudnje, kao sile koja potiče (r)evoluciju stila zasnovali smo (mnogi od nas) stil nužnosti jer institucije kao i država destimuliraju slobodu, a ako umjetnik ne može biti slobodan tko nam onda može osigurati autonomnost i integritet umjetnosti i doista pravi istinski habitusumjetničkoga diskursa kao sve rjeđe pojave usprkos velikoj produkciji koječega.Umjetnost često nije tu već je gotovo uvijek negdje drugdje, poput trave koja se čini zelenijom u susjeda…Umjetničko, dakle, a ne htijenje političke prirode, upravlja kreativnošću, estetikom i etikom eskapističkih izričaja koji dolaze do izražaja u vremenu kada svijet sve manje gleda ili uopće više ne želi gledati „svoju“ sliku pa slikar više i ne slika već se nastoji izraziti počesto Munchovskim vapajem (u prazno!?) i/ili kontaminacijom estetike etičkim introspektivnim promišljanjima… Ove polikromirane skulpture upućuju na stratigrafiju likovnosti usmjerene prema vlastitom srcu bježeći od entropije i  dezorijentacije popravljajući život i bježeći od okončanja, a držeći se iskustvenog limesa. Sublimirana agresivnost usmjerena je da (u)kaže, a ne povrijedi nikoga.

Čini se, praktično je skloniti se od javnosti i ne pojavljivati se jer tek kad ljudi nestanu onda njihove priče, njihove slike postanu važne. Do tada su sve to samo trijumfalistička posrnuća i stalna potreba da se čovjek obrani od samoga sebe i politike u sebi i oko sebe.Na kraju, ipak, kao i na početku, ljepota, istina i poruka pa i mistična energija su u oku promatrača više nego na platnu izlagača… I upravo ova potonja ima snagu da povrati odbjeglo, a naprosto ukazujući na izlaz. Strijele markacijski izviru kao arhetipski obrazac iz suvremene Altamire poput potpisa (bez)izlaznosti i upućuju na pokret (gotovo futurističke prirode), a utisnuti ili aplicirani artefakti zaustavljaju promatrača u nadi da će se zaustaviti i razumijeti neumitni poriv i htijenje odnosno žudnju umjetnika, Rieglova sljedbenika(ako ga se smije takvim uopće prispodobiti).

Eskapistička je slika svijeta nevidljiva pa je nitko ne može niti oštetiti niti popraviti, a niti kritizirati ili hvaliti,  a ujedno je snažna markaciona poruka koja ujedno upućuje i na efemernost svega postojećega i svih postojećih… Panta rhei (Simpliciije o Heraklitu), samo mijena vječita jest stoga ne može biti smrti umjetnosti kao ni umjetnika…tempus fugit… a žudnja za slobodom umjetnosti ostaje.

  Velimir Ivezić


Velimir Ivezić (Varaždin, 1963.) profesor likovnih umjetnosti, konzervator-restaurator savjetnik s dozvolom Ministarstva kulture RH, prezenter baštine i slobodni umjetnik. Studirao likovne umjetnosti na ALU u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kauzlarić. Atača i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagebu. Diplomirao na ALU 1989. god. Sudjeluje pri konstituiranju (1994-2004-) tzv. bolnice za umjetnine u Ludbregu, surađujući sa Bayerische Landesamt fur Denkmalpflege iz Munchena i Restaurtorskim zavodom Hrvatske. Od 1994. radi u Hrvatskom restauratorskom zavodu u svojstvu voditelja Restauratorskog centra Ludbreg, a od 2004. god radi kao slobodni umjetnik i konzervator-restaurator free lancer. Radio više samostalnih izložbi te izlagao  u Strasbourgu, Munchenu, Mariboru, Zagrebu, Varaždinu…etc.

Sandi Červek: 1 + 1 = 11

V Galeriji mesta Ptuj postavljajo na ogled razstavo del Sandija Červeka, naslovljeno: 1 + 1 = 11

Kdaj: 10. 3. 2020 – 21. 6. 2020

Delovni čas galerije: torek-petek, 11.00 – 17.00.

Kje: Galerija mesta Ptuj, Prešernova 29, Ptuj

[kritički prikaz]

Razstava v Galeriji mesta Ptuj predstavlja bogat pregled prepoznavne in izrazito avtorske likovne poetike Sandija Červeka, ki ima zveste privržence tako med laično kot strokovno publiko. Umetnika spoznamo tako v črnini kot v barvah, spoznamo ga na eni strani skozi skrajno racionalen, na drugi strani pa impulziven in sproščen ustvarjalni pristop. Razstava vzpostavlja še nikoli viden dialog med umetnikovimi ustvarjalnimi fazami v preseku zadnjih tridesetih let. Červek se nam predstavi kot umetnik, ki nenehno hodi po robu, a v svoji brezkompromisni drži ne zdrsne v dekorativnost, pretirano pripovednost ali družbeno angažiranost. Červek ne podlega trendom, čeprav jim budno sledi. Varne, preverjene in všečne likovne rešitve ga niso nikoli zanimale. Pri črnih slikah Červek vztraja že tri desetletja in se pri tem ne izčrpa, suvereno in vzneseno pa eksperimentira tudi v svojih vmesnih ciklih. Tako nas njegovi igrivi intermezzi na eni strani približajo glasnemu ritmu vsakdana, na drugi strani pa nam njegova monokromna črna in modra platna odkrivajo globine metafizičnih svetov, v katerih se v tišini srečujemo s sublimnim.

Sandi Červek ne predstavlja zgolj s tekočo likovno produkcijo, temveč pričujoči razstavni izbor vključuje pregled njegovega ustvarjanja zadnjih 30 let. V formalnem smislu tako razstava predstavlja številne ustvarjalne faze, med katerimi so si nekatere izmed njih kronološko sledile, spet druge pa so se odvijale sočasno. Červek, ki so ga likovni kritiki poimenovali umetnik črnine, je svoje prve črne slike ustvaril konec osemdesetih let prejšnjega stoletja. Po barvni figuraliki (1985–1987) in kratkem obdobju t. i. kontrolirane geste (1987–1989), v katerem se v maniri informela pripovednost njegovih del postopoma izgubi, je skrajno zreduciral likovna sredstva in pričel ustvarjati minimalistična črna platna v oljni tehniki. Izraz črne slike je nekoliko zavajajoč, ko se osredotočimo na svetlobo, ki se ob ustrezni osvetlitvi ujame v brazde črnih platen in se odbija nazaj v prostor gledalca. Je pa dinamika svetlobe v Červekovih črnih slikah glavna domena gledalca, saj jo ta usmerja po platnu z lastnim gibanjem ob sliki.

K črnim slikam se umetnik zmeraj znova vrača po bolj sproščenih ustvarjalnih fazah, likovnih intermezzih, ki jih še predstavljamo na razstavi. Slednje umetniku predstavljajo nujen oddih in odmik od črnih slik, ki od njega zahtevajo ogromno koncentracije ter fizične moči. Za dokončanje črne slike umetnik namreč potrebuje nekaj dni neprestanega, skorajda obsesivnega dela, medtem pa majhna dela v tehniki oljnega pastela nastajajo hitro, po trenutnem vzgibu, na osnovi sproščene risbe, ki jo slikar nadgradi z barvo.

Od leta 2018 je umetnik namesto črne izbral bogat temno moder odtenek. Modri in temno vijolični odtenki so se v njegovem opusu pojavili že v njegovem informelskem obdobju, tik pred obdobjem črnih slik. K modrini se je tokrat vrnil zaradi eksperimentalne narave samega slikarskega postopka, ki se je tokrat spremenil le po učinku, po izvedbi pa ostaja nespremenjen.

Ko se barva posuši, svetilnost slike tako kot pri črnih slikah poveča s sijočim lakom kot zadnjim, vrhnjim slojem slike. Cikel modrih slik še zdaleč ni zaključen, preizkušanje kromatičnih vrednosti različnih žametnih odtenkov modre in globine izbranih odtenkov je šele v teku. Le vprašanje časa pa je, kdaj se bo v umetniku ponovno vzbudila želja po črnini ali pa morda po katerem drugem žlahtnem odtenku.

Irma Brodnjak, kustosinja razstave 

Nina Jeza (Povzeto iz teksta k razstavi Sandi Červek, 1 + 1 = 11, Ptuj)

 

Izložba Nemanja Cvijanović

 

[kritički prikaz]

NEMANJA CVIJANOVIĆ
Samostalna izložba – GMV Palača Sermage, Trg M. Stančića 3 / Galerija Zlati ajngel, Gajeva 15, 29. 4. – 10. 5. 2020. –

I ove godine Gradski muzej Varaždin u suorganizaciji s Galerijom Zlati ajngel ostvario će se tri zajednička izložbena programa, koja povezuje predstavlja trenutnu likovnu scenu grada Rijeke, Europske prijestolnice kulture 2020. Odabir autora i koncerta izložba potpisuje Marijan Špoljar, prvi iz trojice riječkih umjetnika U ovoj izložbenoj suradnji je Nemanja Cvijanović, koja je izložba postavljena za razgledanje od 29. travnja do 10. svibnja ove godine.

Nemanja Cvijanović (r. 1972., Rijeka) diplomirao je slikarstvo 1998. na Accademia di Belle Arti (Akademija lijepih umjetnosti) u Veneciji. Poslijediplomski studij Projektiranje i produkcije vizualnih umjetnosti završio je 2010. pri Facolta di Arte e Design (Fakultet za dizajn i umjetnost) u Veneciji. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, HDLU-a Rijeke i HDLU-a. Profesionalno surađuje s talijanskim galerijom T293 iz Napulje. Iza njega je i predavačko iskustvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i Akademija lijepih umjetnosti u Veneciji. Koordinator programa Kuhinja različitosti, jedan od sadržaja u svojim manifestacijama RIJEKA 2020. – Europska prijestolnica kulture.

Organizatori cjelogodišnjih događanja predstavljaju ga riječima: „… međunarodni vizualni umjetnik i dugogodišnji samostalac, ali i predsjednik Samoupravne interesne zajednice i voditelj Galerije SIZ. U svojim se radovima bavi propitivanjem društveno-političkih tema, uspostavljajući veze s događajima iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije. Progovara naglašavajući poziciju odgovornosti i osviještenosti prema anomalijama suvremenog društva, pri čemu promatrače uvodi u intrigantan odnos prema memoriji, promjenama vrijednosnih sistema, propagandi, konzumerizmu i masovnim medijima.“

Izložba se može razgledati od srijede, 29. 4. 2020. u radno vrijeme organizatora:
Galerija Zlati ajngel: utorak – petak od 18 do 20 sati, subota i nedjelja od 10 do 12 sati. Ponedjeljkom i državnim blagdanima zatvoreno:
GMV Palača Sermage: utorak – petak od 9 do 17 sati, subota i nedjelja od 9 do 13 sati. Ponedjeljkom i na državnim blagdanima zatvoreno.