Marija Juračić-MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU  MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

 

[Esej]

 

Slikar je pročitao pjesmu i dvije su se vizualne predodžbe sukobile u njegovom umu. Jedna svečana, bogata, ispunjena glasnim klicanjem, raskošnim dvorenjem, divljenjem razdragane mase, a druga skromna, tiha, tužna slika osamljenog čovjeka. Refleksija je to istog motiva u različitim percepcijama.

 

AKO BUDEŠ MEĐU NAS DOLAZIO

Ako budeš među nas dolazio
ne čini to ovjenčan sjajem
uzvišen i moćan jer sva će vrata
za tebe biti otvorena.
Ulice će mirisati na smirnu i tamjan
zlato neće biti dovoljno dobro
da te podvore.
Rub tvojeg skuta će cjelivati
a pogledi će biti smjerni.

Ako budeš među nas dolazio
dođi neznan, bos, bijedan i gladan
zemljom zaprljan. I pruži ruku svoju
ne da blagosloviš, nego da išćeš.
Okrenut će se glave od tebe.
Ni drvene zdjele, ni svetoga grala
ni mjesta počinka, ni osmijeha čovjeka.

Čovjek će dizati oči nebesima
ali tebe u čovjeku neće vidjeti.

 

ć

 

Nastala je slika. Odnekud, iz neke daleke dimenzije stigao je On. Njegova je veličina naznačena dimenzijom lika u obrnutoj perspektivi. Udaljen od oka gledatelja, ne gubi na veličini. Iz tame vjekova izranja sa Suncem na ramenu. Takvog ga vide, takvog očekuju, takvome se raduju.

A on zna što znači biti nemoćan, jadan i bijedan, sam, proganjan i odbačen. Zato ne živi u tami vjekova, u zlatu građevina i oholosti bogatstva. Skutrio se u srcima ljudi, tamo gdje je toplo, gdje se svoje dijeli, gdje se ne žudi za imanjem. Trnovita kruna razvukla se cijelim područjem i oštro razdvaja svjetlo od tame.

Fascinira me malena figura čovjeka koja prolazi svoj Križni put. Korača polako prema svjetlosti. Ništa sa sobom ne nosi. Sve što ima u njemu je. Urezano u srce, koje se tijekom života punilo dajući se. I opet je slika pobudila misao i pitanje direktno upućeno Bogu: „Zašto? Zašto si mu dozvolio da krene tamo gdje ga čeka pogibelj? Što je to podržalo misao da bi među ljudima mogao uspjeti? Je li pogled na nevinost ljudske djece potaknuo nadu?

PRIRODAN ODGOJ

Kada si svog sina

poslao na Zemlju

znao si da misija

ne može uspjeti.

Znao si što ga čeka u obličju čovjeka. Vidio si svu patnju

i bol, sumnju i jad, porugu rulje, izdaje smrad. Pustio si ga

među ljude, da mu sude bezdušno, strašno. Zazvao te svojim

zadnjim dahom.

Mogao si krvnike

ubiti samo jednim

mahom. Ali nisi

se umiješao. Čašu

žući sam treba piti

zablude svoje u prah

razbiti. Znati naći

staze u vječitoj borbi

šarene varke u đavoljoj torbi.

Druga slika Marina Bobana postala je tamna, retrogradna. Nestaje lice, tamni se prostor proširio. Sve se razlijeva i rastače. Pramenovi svjetla probijaju krunu od trnja i čini se da svjetlost uzmiče. Podsjeća na pomrčinu Sunca i uzvik: ”Eli, Eli, lama sabahtani”. “Bože, Bože, zašto  si me ostavio?“ Nije li pomrčina Sunca, neobična za datum u kojem se zbila, bila znak čovjeku koji pati za druge? Teku neke mutne vode postojanja, pročišćuju se i vraćaju izvoru. Sve je krug, uzrok i posljedica, sve što negdje nastane, drugdje se reflektira. Tu leži odgovor na pitanje, to priča ova slika.  

 

č

S ISUSOM PO DOLINI

Isuse moj, ne možeš s tim plaštem među ljude
dat ću ti moga brata traperice
i njegove martensice
majica će ti ova dobra biti
tetovažom lažnom, rane ćemo skriti.
.
Nećemo uzeti taxi. Nećemo projuriti.
Poći ćemo u dom u kojem djeca su sama
već odavno u njemu ne stanuje mama.
Ti ćeš im na kapke utisnuti san
da im traje taj jedan cijeli dan.
.
I priču ćeš jednu čuti od starice na mostu
što tiho sjedi i svoju ruku pruža
zaplijenjena kuća, a sama, bez muža
bez sina što odabra put samoubojice
da ne gleda jad domovini u lice.
.
I pokazat ću ti vile velebne i jahte
bahatost silnih i malenih jade
sve se ima kad se bijedi krade.
Raskošna je kod nas njiva crnog stvora
a ljudi već misle- tako biti mora.
.
Na kraju ćeš sa mnom, k’o s pjesnikom Šopom
u krčmu sići, dobro će nam doći
uz crno vino i pjesmu pijanca otjerati nakaze
te svakodnevne noći.

 

ktr.PNG

Još je jednom prolivena krv čovjekova. Ovaj put prolio ju je kopljem vojnik  Cassius Longin. Kapljice vina iz kaleža, pretvorene u krv,  lete u krug i šire se u vječnost. Misija je završena. Otkupljeni su grijesi čovječanstva. Je li vrijedilo? Pokušavam naći odgovor u Kristovom pogledu. Hipnotičan je taj pogled. Fascinira. On vidi nešto što običan smrtnik ne može vidjeti. U njemu čitam: Ja sam put, istina i život” i “Ja sam početak i kraj”. I nisu početak i kraj suprotne točke jednog pravca. One su jedna točka istoga kruga. Jer sve ima uzrok i posljedicu i sve se vraća svom ishodištu.

Slike Marina Bobana naslikane su akrilom na lesonitu.

 

Napisala:Marija Juračić

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s