„SLOBODA BOJA“- prodajna izložba slika i skulptura

pozivnica-sloboda-boje

 

vrijeme održavanja: 08.03.2019.

mjesto: Galerija Mjesnog odbora Maksimir, Barutanski breg 5, Zagreb

 

[Esej]

lzložba skulptura i slika pod radnim imenom „Sloboda boja“ ne može biti doslovno (u potpunosti)  semantički shvaćena racionalnim diskursom. Naime sloboda se „oslobodila“ semantičke forme naziva i prerasla u  temperamentne varijacije oblika i forme neograničene tematom i motivom. Umjetnici su izložili karakterno tkvio  svrhe svojih skulptura i likovnih uradaka.  Očekivalo bi se pod pojmom „Sloboda boja“ kontinuirani brodolom i otimanje kontroli u jarkim i izrazitim  tonovima te razbarušenim i pobunjenim teksturalnim odbljescima. Rafinirane i skladno dotjerane  slike su osvjetlile  istinjski pojam slobode boja u svijetlu isticanja harmoničnog strujanja, a ne  sebičnog ili dominantnog  destruiranje estetike u pojmu slobode.  U slobodi boja slikari i skulpturisti skladno su i nenametljivo prezentirali manje očekivanu verziju tog semantički očekivanog pojma. Od realističkih prikaza i replika do ekspresivnih krajolika i morskih pejzaža, slikari su oteti vlastitim motivima zaobišli ludičnost lepršavog tkiva „opasne“ i „ranjive“ slobode. Skulpture iako minimalističkog prikaza, okupirale su dojmove u istoj mjeri kao i slike svojom živošću i pokretljivošću.  Pojam „Slobode boje“ u manjoj se mjeri odnosi na njih u odnosu na naočigled  dominantiji  dio izložbe ( dvodimenzionalni likovni radovi: slike). Unatoč tome, skulpture su  uspjele  izjednačiti dojmove u recitalu slojevitosti prikaza. No slobode u skulpturalnom dijelu izložbe nije nedostajalo.  Sloboda motiva, poruke, prostornosti oblika treće dimenzije, dovoljno su dočarali izvrsnost i slojevitost pojedinog autora. Kombiniranjem više likovnih umjetnosti unutar jedne izložbe (slikarstva i kiparstva), postignut je slojevit i harmoničan prijelaz dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog kadriranja.

 

Piše: Zoran Hercigonja

Advertisements

Marija Juračić-MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

MOTIV KRISTA U SLIKOVNO PJESNIČKOM DIJALOGU  MARINA BOBANA I MARIJE JURAČIĆ

 

[Esej]

 

Slikar je pročitao pjesmu i dvije su se vizualne predodžbe sukobile u njegovom umu. Jedna svečana, bogata, ispunjena glasnim klicanjem, raskošnim dvorenjem, divljenjem razdragane mase, a druga skromna, tiha, tužna slika osamljenog čovjeka. Refleksija je to istog motiva u različitim percepcijama.

 

AKO BUDEŠ MEĐU NAS DOLAZIO

Ako budeš među nas dolazio
ne čini to ovjenčan sjajem
uzvišen i moćan jer sva će vrata
za tebe biti otvorena.
Ulice će mirisati na smirnu i tamjan
zlato neće biti dovoljno dobro
da te podvore.
Rub tvojeg skuta će cjelivati
a pogledi će biti smjerni.

Ako budeš među nas dolazio
dođi neznan, bos, bijedan i gladan
zemljom zaprljan. I pruži ruku svoju
ne da blagosloviš, nego da išćeš.
Okrenut će se glave od tebe.
Ni drvene zdjele, ni svetoga grala
ni mjesta počinka, ni osmijeha čovjeka.

Čovjek će dizati oči nebesima
ali tebe u čovjeku neće vidjeti.

 

ć

 

Nastala je slika. Odnekud, iz neke daleke dimenzije stigao je On. Njegova je veličina naznačena dimenzijom lika u obrnutoj perspektivi. Udaljen od oka gledatelja, ne gubi na veličini. Iz tame vjekova izranja sa Suncem na ramenu. Takvog ga vide, takvog očekuju, takvome se raduju.

A on zna što znači biti nemoćan, jadan i bijedan, sam, proganjan i odbačen. Zato ne živi u tami vjekova, u zlatu građevina i oholosti bogatstva. Skutrio se u srcima ljudi, tamo gdje je toplo, gdje se svoje dijeli, gdje se ne žudi za imanjem. Trnovita kruna razvukla se cijelim područjem i oštro razdvaja svjetlo od tame.

Fascinira me malena figura čovjeka koja prolazi svoj Križni put. Korača polako prema svjetlosti. Ništa sa sobom ne nosi. Sve što ima u njemu je. Urezano u srce, koje se tijekom života punilo dajući se. I opet je slika pobudila misao i pitanje direktno upućeno Bogu: „Zašto? Zašto si mu dozvolio da krene tamo gdje ga čeka pogibelj? Što je to podržalo misao da bi među ljudima mogao uspjeti? Je li pogled na nevinost ljudske djece potaknuo nadu?

PRIRODAN ODGOJ

Kada si svog sina

poslao na Zemlju

znao si da misija

ne može uspjeti.

Znao si što ga čeka u obličju čovjeka. Vidio si svu patnju

i bol, sumnju i jad, porugu rulje, izdaje smrad. Pustio si ga

među ljude, da mu sude bezdušno, strašno. Zazvao te svojim

zadnjim dahom.

Mogao si krvnike

ubiti samo jednim

mahom. Ali nisi

se umiješao. Čašu

žući sam treba piti

zablude svoje u prah

razbiti. Znati naći

staze u vječitoj borbi

šarene varke u đavoljoj torbi.

Druga slika Marina Bobana postala je tamna, retrogradna. Nestaje lice, tamni se prostor proširio. Sve se razlijeva i rastače. Pramenovi svjetla probijaju krunu od trnja i čini se da svjetlost uzmiče. Podsjeća na pomrčinu Sunca i uzvik: ”Eli, Eli, lama sabahtani”. “Bože, Bože, zašto  si me ostavio?“ Nije li pomrčina Sunca, neobična za datum u kojem se zbila, bila znak čovjeku koji pati za druge? Teku neke mutne vode postojanja, pročišćuju se i vraćaju izvoru. Sve je krug, uzrok i posljedica, sve što negdje nastane, drugdje se reflektira. Tu leži odgovor na pitanje, to priča ova slika.  

 

č

S ISUSOM PO DOLINI

Isuse moj, ne možeš s tim plaštem među ljude
dat ću ti moga brata traperice
i njegove martensice
majica će ti ova dobra biti
tetovažom lažnom, rane ćemo skriti.
.
Nećemo uzeti taxi. Nećemo projuriti.
Poći ćemo u dom u kojem djeca su sama
već odavno u njemu ne stanuje mama.
Ti ćeš im na kapke utisnuti san
da im traje taj jedan cijeli dan.
.
I priču ćeš jednu čuti od starice na mostu
što tiho sjedi i svoju ruku pruža
zaplijenjena kuća, a sama, bez muža
bez sina što odabra put samoubojice
da ne gleda jad domovini u lice.
.
I pokazat ću ti vile velebne i jahte
bahatost silnih i malenih jade
sve se ima kad se bijedi krade.
Raskošna je kod nas njiva crnog stvora
a ljudi već misle- tako biti mora.
.
Na kraju ćeš sa mnom, k’o s pjesnikom Šopom
u krčmu sići, dobro će nam doći
uz crno vino i pjesmu pijanca otjerati nakaze
te svakodnevne noći.

 

ktr.PNG

Još je jednom prolivena krv čovjekova. Ovaj put prolio ju je kopljem vojnik  Cassius Longin. Kapljice vina iz kaleža, pretvorene u krv,  lete u krug i šire se u vječnost. Misija je završena. Otkupljeni su grijesi čovječanstva. Je li vrijedilo? Pokušavam naći odgovor u Kristovom pogledu. Hipnotičan je taj pogled. Fascinira. On vidi nešto što običan smrtnik ne može vidjeti. U njemu čitam: Ja sam put, istina i život” i “Ja sam početak i kraj”. I nisu početak i kraj suprotne točke jednog pravca. One su jedna točka istoga kruga. Jer sve ima uzrok i posljedicu i sve se vraća svom ishodištu.

Slike Marina Bobana naslikane su akrilom na lesonitu.

 

Napisala:Marija Juračić

Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

 

[esej]

 

Ponekad slika zanese pjesnika, a ponekad riječ začara slikara, pokrene lavu nadahnuća koja rezultira novim umjetničkim djelom, koja na izvoru ljepote stvori novu ljepotu. Tako je novogradiški slikar Tomislav Petranović Rvat na stihove Evice Kraljić napravio slikarsku mapu „U dugim kosama vjetra“ u kojoj se nalazi dvanaest slika sa stihovima Evice Kraljić, a koja će biti izložena u Domu kulture Nove Gradiške. O mapi slikara i pjesnikinje će se tek pisati pa ih prepuštam zadivljenim očima posjetitelja izložbe i stručnom mišljenju likovnih kritičara.

U ovom članku želim predstaviti Evicu Kraljić  kao umjetnicu čiji se senzibilitet ne ograničava na jedan umjetnički medij.  Ona piše i slika. Ostvarila je niz zbirki poezije i sudjelovala na mnogim izložbama Književno – likovnog društva Rešetari u Našicama, Valpovu, Beču… a s udrugom Duga sudjelovala je na nekoliko izložbi u novogradiškoj crkvi Sv. Terezije Avilske  sa  slikama sakralnog motiva.

Slučajno ili promišljeno, motivi njenih slika su jasno definirani i ponavljaju se u raznim varijacijama Uglavnom slika ono najljepše što je umom tvorca stvoreno. Cvijeće. Ono krhko, prekrasno, lomljivo cvijeće koje nas istovremeno usrećuje ljepotom i rastužuje neminovnom prolaznošću. Ono cvijeće koje nam šalje duboku životnu poruku da ništa vječno nije, da ništa naše nije, a sve nam je dano na uživanje, ako želimo i znamo uloviti trenutak.  Slikarica Evica Kraljić ga zna uloviti linijom i bojom.  Pjesnikinja Evica Kraljić ne piše o cvijeću, a ipak su njene pjesme i njezine slike usko povezane onim tananim nitima osjetljive duše naklonjene ljepoti. I slike i pjesme niknule su iz istog izvora u kojem svaka kap nosi svoju vrijednost. Njezine su pjesme kratke kao svježina cvijeta, nježne kao njegova lomnost, pune tihe blagosti i neprolazne ljepote pa njezinu poeziju možemo simbolizirati cvijetom. Cvijet govori u njenom slikarstvu, ljubav govori u njenim pjesmama. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet.

Iako pjesnikinja u svojim pjesmama gotovo nikada ne spominje boju, ona je u svemu. Ona  nosi emociju, skriva se u atmosferi pjesme i daje se bespoštedno.

Sjetimo se. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet. Traži njegu i davanje. Traži nesebičnost i brižljivost. Bez toga vene i nestaje. Tako pjesnikinja pjeva:

 

Ne zalijevaj mi srce
Kapima

Škrte nježnosti
Ja želim
Sve vrčeve
Tvoje ljubavi
Neka ni jedan ne ostane
Sakriven

/Škrta nježnost/

 s1.JPG

A slikarica slika rasplesano, radosno, ljubavlju zalijevano cvijeće. Cvijeće koje pjeva, cvijeće koje raste samo u vrtu zaljubljenog vrtlara, jer njezin je buket osjećaja raskošan, zreo, ne trpi površan, usputan pristup. On traži nježnost da bi mogao cvjetati, da bi paleta boja ostala svježa, nježna, puna profinjene elegancije, da bi linija slala poruku razigranosti i sreće.

Neke su  slike Evice Kraljić čisti snovi. Cvijeće uronjeno u ljubičastu boju šalje poruku sna. Netko je nekome ubrao ovu kiticu poljskoga cvijeća, zamotao ga u ljubičaste snove i poslao mu čežnju. Naša pjesnikinja pjeva:

 

 

 

Ne uzimaj čežnji
Tajnu nadahnuća
Riječ lomljivu
Ostavi bolu
Znatiželjom srca
Oslikaj
Ljubav

/Oslikaj ljubav/

s2.JPG

Tako se slika ljubav. Ona ponekad treba poticaj. Izgubi se na trenutak u klopkama života i čovjek se odjednom osjeti sam, bespomoćan, izgubljenih iluzija. Pjesnikinja mu šalje poruku ohrabrenja. Ma kakva bila istina, ma kakve se teške magle spustile nad njegovo jutro, ne smije klonuti. Mora snagom volje pronaći pupoljke svog izgubljenog sna.

 

Mislima razori
Istinu
Pogledom zagrli
Maglovito jutro
Možda u njemu
Pronađeš
Pupoljak
Svog 
Izgubljenog
Sna

/Pupoljak izgubljenog sna/ 

I pogledajte kako su moćni i lijepi ti pupoljci, koliko samo životne snage ima u njihovim skladno zaokruženim glavicama, u čvrstim stapkama, u bogatim naslagama njihovih boja. Čini se da  sam život kola njihovim sokovima.

s3.JPG

A kada ljubav umire, jer i to se u životu čovjeka jednom mora desiti, pjesnikinja i slikarica ima empatiju i za taj dio ljudske sudbine pa pjeva:

Rastrgane misli
Vuku se prostranstvom
Iznikla tuga
Procvjetava
Mokrina noći
Zamagljuje drhtaj srca

Osama duše
Jenjava u ptičjem poju

/Osama duše/

 

Boje sada gasnu, nekada živa boja žutoga Sunca postaje prljava, a teška, siva podloga naglašava lagano umiranje. U tom žutom cvijeću može se samo naslutiti njegova nekadašnja vedrina, ono nosi tragove boljih dana, ali polako nestaje, baš kao što nestaje izgubljena ljubav.

s4.JPG

Ponekad cvijet uroni u pejzaž, izbačen maglovito u prvi plan. Ponovno se budi čežnja. Misli blude daljinom. Neke daleke, rasplinute vode privlače čežnju. Pjesnikinja pjeva. Slikarica slika. Boje se razlijevaju srcem.

Tužna jutra
U nedogled sviću.
Tužne riječi
Vjetar raznosi.
Buketi uvelih ruža
Spavaju u pismima.

Ti si tako dalek.

/Buketi uvelih ruža/

s5

I zalazak Sunca gleda se kroz stilizirano cvijeće. Slika je čista, urađena metodom kontrasta. Sunce je dalo boju okolišu, a samo je ostalo bez boje. I ljubav koja se daje obasjava sve oko sebe.

Kucaju 
Noći
Na prozorska okna
Sjetno srce
Ne može spavati
Umij me roso
Kapljama svojim
Ne mrsi mi vjetre
Umorne 
Misli

/Sjetno srce/

s6.JPG

Ljubav čovjeka prema čovjeku nemjerljiva je vrijednost, a ljubav čovjeka vjernika prema svome tvorcu ogledava se prvenstveno u zahvalnosti. Možemo biti zahvalni na samom životu koji nam je darovan, na ljepoti svijeta koji nas okružuje, pa i na umjetničkom daru kojim nas je darivao. Evica Kraljić je zahvalna na svoj ljepoti koju dodiruje svojom umjetnošću pa joj ni sakralni motivi nisu strani. Ona slika razapetog Krista. Stilizira njegovu figuru na križu. Bijela figura na tamnoj konturi križa.  I cvijeće u podnožju.  Jer cvijeće je ljubav. Cvijećem nas dočekuju i ispraćaju s ovoga Svijeta. Evica Kraljić daruje ljubav.

s7.JPG

Na drugoj slici s istim motivom, slikarica uranja sliku u dubinu svog srca. Crvenog, ranjenog srca koje u svoju jezgru prima i Krista i njegov križ i križ svakog čovjeka koji pati. Raspršuju se latice cvijeća i čini se da putuju u neku novu dimenziju, u neki novi početak.

 

 

 

 

Sve misli večeras
Tebi darujem
Kapima čežnje
Srce ti
Rosim
Trnoviti
Put
K tvome srcu
Tražim

/Trnoviti put/

s8

Uz ovu upečatljivu sliku, slobodnim osjećajem bliskosti, vezujem ovu pjesnikinjinu pjesmu:

Neću buđenja
U kojima te nema
Čak i snovi
Tad su daleki
Jer
Srce je ispunjeno
Ljepotom življenja
Svaki trenutak
Kad ploviš mi
U mislima

U srcu.

/Kad ploviš mi u mislima/

 

 

Piše:  Marija Juračić, prof.

 

Maja R. Miladinovski – KRIZA IDENTITETA

Maja R. Miladinovski

KRIZA IDENTITETA

 

[ESEJ]

 

“KRIZA IDENTITETA”, naslov  je jedne izložbe od prije nekoliko godina i kao neka najava budućnosti na vizualnoj sceni. Kako likovna umjetnost počinje nestajati s vizualne scene, nestaje i ideja o stvaranju i kreativnost. Da, ovo je naša budućnost i jedan veliki pokušaj da se izborimo za mjesto na vizualnoj sceni.

Nakon dugog pasivnog razdoblja umjetničke scene, ponovno se  počela aktivirati. Slikanje se vraća na svoje mjesto: nove ideje, nove perspektive. Svakako je trebalo vremena da se likovna scena aktivira nakon svih događaja vezanih uz ulogu osnivača zemlje za izradu povijesnih skulptura.

Prije nekog vremena istaknuto predavanje “Activism” ukazalo je da je aktivizam kao pravac već duže vrijeme prisutan u Americi,  Europi, ali i  na Balkanu.

Ako sagledamo događaje ovdje na Balkanu, bez sumnje ćemo koristiti naziv  “Activism” jer su naše tradicije aktivističke samo pod drugim nazivima.

Cilj ove realizacije je uklanjanje “destruktivne” umjetnosti s poebnim ishodom da ostane “čista”,  posebice u slikarstvu bez zapadnog  “nasilja”.

Reći ću: ” još uvijek imamo vatru sa spektrom boja koje su neizbježne iz samоg jutra.”

U posljednje vrijeme došlo je do nekoliko retrospektiva i nekoliko upečatljivih izlaganja koja su se morala odvijati od same želje do  realizacije i postignuća.

Umjetnička scena jednostavno nije imala nijednu takvu retrospektivu  koja bi nalikovala izlaganju od same ideje do postignuća. Ne radi se o kritici, već o činjenici da je nestala ideja odnosno nadahnuće. Umjetnost je  prikrivena  nametnutim emocijama i strastima za prestiž.

Nakon događanja na umjetničkoj sceni kroz  “umjetničku umjetnost” na Balkanu, a  kako bi dobili “drugu dimenziju”,   slijedi razdoblje tišine i potrage za novim stvarima kojih još nismo svijesni; za koje ne znamo ni gdje i zašto.

Nekako smo nadvladali pogled na mogućnosti novih tehnologija i postali  “lijeni” dok je sama slika dobila drugu dimenziju i svrhu.

 

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Zoran Hercigonja-OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK- promišljanje stvaralaštva Željka Lapuha [esej]

Zoran Hercigonja-OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK- promišljanje stvaralaštva Željka Lapuha

 

 

[esej]

Iako se na prvi pogled Lapuhovi oklopnici doimaju kao statue osvijetljenih svjetionika sa zadaćom prosvjetljivanja i obasjavanja nedoumica opskurnog, više se kristalizira pojam  čovjeka u oklopu divovske formacije. Lapuh se bavi čovjekom i problematikom njegove prirode,  suptilno okrečenom fasadom bodljikavih  krstarica,  iznjedrenih iz najtamnijeg mraka ljudske bespomoćnosti. Crteži i slike monumentalnih oklopnika odišu  strogim dualizmom znakovitih poruka.

U jednom se trenutku čini  da prestrašen čovjek u svojem naručju skriva odljev vlastite bespomoćnosti pred svijetom, dok u drugom trenutku taj isti čovjek iza zidina neprobojne tvorevine zauzdava vlastitu destruktivnost, potlačen i zatočen u oklopu krvnika ili zauzdan uzdama neprobojnog oklopa. U samom raspon boja od plave, zelene i smeđe, nasuprot crvene i  jarko žute, skriveno je ambivalentno poimanje čovjekova bitka.   Pitanje je postavljeno vlastitom nametanju  istančanih insignija kojima obiluju crteži i slike. S jedne strane oklop je  personifikacija oruđa zauzdavanja ljudske autodestruktivne polifemske prirode. On čuva čovjeka od njega samoga, od grabežljive samodopadnosti i ludila ega. Istovremeno oklop je oruđe podčinjavanja, ukalupljivanja u rutiniziranu genezu  bez mogućnosti osobnog pomaka. Da, tu se jasno replicira misao  na antropomorfnu statuu, donositeljicu  duhovnih signala Svjetlosti. Svjetlo zatočeno u mračnu posudu virka kroz  tanak prorez na  oklopu. Nije toliko sporan prikaz čovjeka u oklopu polifemne destruktivnosti koliko oličenje prirodnog stanja ega.   U oklop vodi samo jedan tanak prorez koji je u Lapuhovim crtežima  zasjenjen i taman. Je li to pokušaj izražavanja sućuti prema onome očitome? Krije li se  prava narav čovjeka  u zabačenom mraku utrobe antropomorfno obzidane statue?  Naravno, slikar odgovara varijacijama boja u neprestanom sukobu i nadmetanju. Istovremeno vremeplovne krstarice  ograničenih dimenzija bacaju skriveni bljesak  kojim humanoid  u trenutku lucidnosti  pojašnjava svoj strah, nasuprot kolektivističkom optimizmu.  Je li izvor  čovjekove destruktivnosti strah pred nepoznatim? Vrlo moguće, naglašava Lapuh, u  od straha  ukočenim humanoidnim statuama bez pokreta, uglavljenih u zatvor statičnosti.

Skulpture optočene silnim bodljikama i odbojnom vanjštinom ambivalentni su prikazi  čovjekovih unutarnjih patnji i nadmetanja uskovitlanih u najintimnijem mraku vlastite osebujnosti. Neurastenično razračunavanje s vlastitim strahom i glasne eksplozije,  koje  stvaraju izobličenja na oklopima, jasan su znak polifemnog destruiranja čovjekove nutrine  zatočene u uzak i  klaustrofobičan prostor. Dakle, čovjek je ovdje svetac, patnik, isposnik.  Čudni su modaliteti prostora čovjekove prirode koju Lapuhovi oklopnici preispituju svojom znakovitom vanjštinom. Nema komunikacije između tih stvorova. Nema signalizacije ni potrebe za gradnjom mostova među napuštenim i usamljenim otocima zaštićenog čovjeka od monopoliziranog kulturnog sklopa. Postavlja se pitanje, boje li se ljudi svoje vlastite vrste? Lapuh odgovara crtežima nepovjerenja prema ljudima i svemu ljudskom. Proždire li čovjek svijet oko sebe  polifemnom čežnjom ili jednostavno destruira vlastitu pojavnost? Odgovor je tako teško iščitati između dvije  radikalne misli kojima se vodi Lapuh.

Na svakom crtežu i slici oklopnici  utopljeni u usamljenost šire bodljike  svojih ekspresionističkih dojmova na okolinu, koja s vremenom postaje isto tako hladna, nezainteresirana, nepovjerljiva kao oni sami. 

U prvi plan uvijek dolaze  bodljike, a zatim viziri uskih proreza i bojažljivog pogleda. Jednooko škiljenje kroz špijunku vizira transcendentalno je zirkanje krhkosti čovjeka nasuprot monumentalnosti grubog svijeta. Ovdje Lapuh skriva  svoju najavljivanu poruku: Čovjek čini to što čini zbog straha i nepovjerenja.  Interesantno je samo s kolikom mirnoćom  Lapuh oslikava tako nervozne i osjetljive motive „svojeg čovjeka“.  Izdanci tih  „limenih zvijeri“ preplavljuju svijet kontaminirajući ga strahom i ludilom. Strah  širi ludilo. Iako se sve čini vrlo morbidno i ne na slavu čovjeka, Lapuh optimistično daje do znanja: šiljci uspostavljaju  unutarnju svjetlost; šiljci zaustavljaju sve ono dobrohotno, filtrirano iz ljudske prirode. U jednom trenutku div gori. Vatra je hrabar pokušaj prikaza taljenja oklopa. Šiljak gorućeg diva inkarnacija je svjetla odaslanog svijetu, posljednje čovjekove nade da uspostavi povjerenje i ravnotežu između polefemnog i humanoidnog.   

Piše: Zoran Hercigonja

Marija Juračić – Boja i riječ slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić – [esej]

Boja i riječ slikara Marina Bobana i pjesnikinje Nade Topić

 

[esej]

Svjesna činjenice da je Ljepota samo ljudski umišljaj, nedefinirana fikcija, ipak je tražim u umjetnosti. Ne doživljavam je razumom, ni naučenim ukusom. Osjećam je kožom koja se naježi, a ispod nje počne pulsirati rijeka  zadivljenosti, ganutosti, ranjivosti.  Nešto iskonsko, nezadrživo i gotovo bolno preplavi tijelo koje se počne čudno ponašati; oko zasuzi, a riječi se spletu u čvor i šute.

 Ljepota je neosjetljiva  na  učene riječi koje pršte jalovinom,  jer ona  je naga, nesputana, iskrena duša čovjekova.

Poezija ima snagu riječima razgolititi tu dušu, uliti se u čitatelja načinom na koji je stvarana. Reagiramo  smijehom na smijeh, bolom na bol, skladom osjećaja na sklad izraza.

Ali kako naslikati dušu? Onu zgaženu, raspuknutu, izranjavanu dušu? Kako naslikati bol koju je život naplavio u teškim,  gustim  potezima, u bezobzirnom hodu samouništenja?  Kako nastaviti život u njegovoj gluhoj neosjetljivosti noseći živu ranu u prsima? Strašan je taj kontrast nastavljanja uobičajenih životnih ciklusa i osobnog, nenadoknadivog, bolnog  i konačnog  gubitka.

Na ovo pitanje odgovaraju slike Marina Bobana i stihovi pjesnikinje Nade Topić:

zemlja se nije zaustavila

u svom jednoličnom okretanju

ptice su se lijeno prebacile

s jedne žice na drugu

kiša je oprala dvorište

od žutih mrlja jeseni

koja je tek počela

nitko nije rekao ništa…
(žene su plakale

muškarci stiskali usne)…

 Motiv izložbe slika  slikara Marina Bobana i  pjesnikinje Nade Topić  pod naslovom  Preskočeni pejzaž je bol.  Ona strašna, razdiruća, iskonska  bol  koja ruši sve u što smo vjerovali, što smo kao iluziju života u sebi nosili.

I ta strašna bol postavlja ideju života na drugi način. Prisiljena je pronicati u bit stvari, u skriveni smisao postojanja. Prisiljena je motriti znakove, simbole, maglovite i nejasne nagovještaje.

Zato se na mnogim slikama Marina Bobana pojavljuje motiv oka. Nije to ono oko koje nas promatra iz ravnodušnih visina i mjeri naše grijehe, nego oko čovjeka koje motri te gluhe visine i pita; zašto?

„Bože, zašto si me ostavio? Zašto si mi srce ugasio? Zašto si rijeci tok na izvoru presušio?“

Impresionira slika br. 1  na kojoj se u zjenici oka zadržao slomljen, beskrajno tužan  lik mlade djevojke. Čini se da samo oko ne upija sliku. Ono je odašilje maglovitim, raskvašenim figurama koje stoje pred prazninom, sićušne, nestvarne i prolazne. U daljini nazire se grad, zarobljen u realitetu svakodnevnog.  Stihovi urezani u taj imaginarni pejzaž postaju njegov nedjeljivi dio, naglašavaju prazninu.

sl1.JPG

„Ljudi su omekšali pod rukom kao pastel.
Vrijeme je postalo pusto i beskonačno u svim nijansama žute.
Kuda s tom prazninom koja mi je ostavljena?“

Na ovaj upitni, beznadni  krik pjesnikinje, slikar odgovara dominantnim namazom žute boje.

 

Često se žuta boja javlja kao simbol ljudskog nadanja da nismo samo zrnce zvjezdane prašine, u pozadini njegovih slika, a ponekad kao obris Mjeseca, kao u slici br.2 .

s2.JPG

Gavran simbolizira poovski dio duše slikara.  On stiže s hadskih noći, ali nema zlosutan značaj,  jer  zlo je već počinjeno, a on je samo vjesnik koji nosi misao da ništa gotovo nije, da se duše u ljubavi spojene ne mogu trajno rastaviti. Gavran  crnoga perja  odnosi duše na drugu stranu stvarnosti, ali i vraća utjehu. Kontrastira mu papagaj šarenih boja. Te šarene boje drže autora u bujici života. Drži se za njih okom, uhom, riječju, kako ne bi potonuo u besmisao, u nenadanje, kako ne bi povjerovao u bskrajnu prazninu žitka.

Pjesnikinja je napisala:

U bilježnicu s crtama i dalje upisujem svoje samoće.
Zemlja se nije zaustavila u svom jednoličnom okretanju.
Ptice su se lijeno prebacile s jedne žice na drugu.

 

Te oči na slikama nisu mrtve oči. One još nose žižu života, nose one djetinje radosti, plamen nade, iskru spoznaje, plemenitost ljubavi, dodir s drugog svijeta…  I srdžbu.

s3.JPG

Središtem slike br. 3 dominira  oko plavo, ali okomito okrenuto na njega guta ga drugo, demonsko oko sužene zjenice kao u zmije i iz tog oka  teku crne suze prema gore i prema dolje.  Čini se da se čovjek nalazi u centru interesnih sfera neba i pakla. Na njegovim se plećima lome Dobro i Zlo. On ispašta, ne zbog vlastite krivice, nego zbog poretka stvari. Ne može okrenuti leđa, ne može izaći iz te surove igre, navući zavjesu…  Jednostavnim, a moćnim  pjesničkim izrazom pjesnikinja bilježi stanje duše:

Kiša pada iznutra i
ne možemo navući zavjese
preko očiju mokrog srca.

 

Čovjeku ne preostaje drugo nego živjeti. I nadati se. Prikupljati rijetke kapi blagosti, ushita i radosti življenja i te kapi pretvarati u slap kakav teče iz oka na slici br.4.

s4.JPG

I onda kada sve izgubimo, teče nada. Negdje na obzorju pjevaju ptice sublimirane u njenoj žutoj boji.  Oštar, okomit rez preko zjenice odvaja dva svijeta, onaj stvaran u kojem smo mnogo puta umrli  postavši sjena i onaj imaginaran u koji polažemo sve svoje nade.  Zato ono oko na slikama Marina Bobana neprekidno raste, kao da ono što u njega stane određuje njegovu dimenziju.

Stihovi pjesnikinje postali su tkivo slike, srasli su s njezinom bojom i svijetom.

Snažna je ekspresija ovih stihova. Sve  prolazi pored čovjeka, a on može samo bespomoćno promatrati.

ptice su se lijeno prebacile

s jedne žice na drugu

Gledajući sav taj duhovni svijet koji objedinjuje lice i naličje bitka, pogled zastaje na autoportretu autora, akrilu na lesonitu.

Na slici, za razliku od drugih slika, nema tog sveprisutnog oka kojim se upija slika okoline i prodire u onostrano. Ljudski lik, blago pognut, uronio je u dubinu svoga bića, u stanje između snova i strahova. Njegov je životni dah negdje drugdje, a ovo što promatramo je sjena. Odraz duše. Ispred njega je gol pejzaž, stablo koje ne lista, stvarnost, a s druge strane nade procvjetao je cvijet koji čeka ponovni susret.

Ova je izložba spontani spoj slike i stiha, a izvorni  joj je motiv gubitak  najdražih.  Pjesnikinja je  spoznala  smrt i spoznala je prolaznost.  Njeno pero ga struže sa srca i poklanja ljudima koji su trpjeli.  Stihovi pod jedinstvenim nazivom Preskočeni pejzaž nižu se kao dani, kao misli, sive i teške misli od kojih su neke našle svoje prirodno mjesto na  Bobanovim slikama.

Teža sam od drugih

Za cijelu jednu budućnost

Koja je preskočena

Jer da bih te vidjela

Moram prvo nestati…

Bol zbog rastanka blaži se spoznajom da je smrt opća pojava, tajanstvena, nedokučiva, ali postoji nada da se tamo negdje iza zavjese stvara život u kojem se draga bića opet susreću. Ova izložba obogatila je moju dušu nezaboravnim umjetničkim doživljajem i zarezala u njoj svoj trag.

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti,  književnica