Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

 

[esej]

 

Ponekad slika zanese pjesnika, a ponekad riječ začara slikara, pokrene lavu nadahnuća koja rezultira novim umjetničkim djelom, koja na izvoru ljepote stvori novu ljepotu. Tako je novogradiški slikar Tomislav Petranović Rvat na stihove Evice Kraljić napravio slikarsku mapu „U dugim kosama vjetra“ u kojoj se nalazi dvanaest slika sa stihovima Evice Kraljić, a koja će biti izložena u Domu kulture Nove Gradiške. O mapi slikara i pjesnikinje će se tek pisati pa ih prepuštam zadivljenim očima posjetitelja izložbe i stručnom mišljenju likovnih kritičara.

U ovom članku želim predstaviti Evicu Kraljić  kao umjetnicu čiji se senzibilitet ne ograničava na jedan umjetnički medij.  Ona piše i slika. Ostvarila je niz zbirki poezije i sudjelovala na mnogim izložbama Književno – likovnog društva Rešetari u Našicama, Valpovu, Beču… a s udrugom Duga sudjelovala je na nekoliko izložbi u novogradiškoj crkvi Sv. Terezije Avilske  sa  slikama sakralnog motiva.

Slučajno ili promišljeno, motivi njenih slika su jasno definirani i ponavljaju se u raznim varijacijama Uglavnom slika ono najljepše što je umom tvorca stvoreno. Cvijeće. Ono krhko, prekrasno, lomljivo cvijeće koje nas istovremeno usrećuje ljepotom i rastužuje neminovnom prolaznošću. Ono cvijeće koje nam šalje duboku životnu poruku da ništa vječno nije, da ništa naše nije, a sve nam je dano na uživanje, ako želimo i znamo uloviti trenutak.  Slikarica Evica Kraljić ga zna uloviti linijom i bojom.  Pjesnikinja Evica Kraljić ne piše o cvijeću, a ipak su njene pjesme i njezine slike usko povezane onim tananim nitima osjetljive duše naklonjene ljepoti. I slike i pjesme niknule su iz istog izvora u kojem svaka kap nosi svoju vrijednost. Njezine su pjesme kratke kao svježina cvijeta, nježne kao njegova lomnost, pune tihe blagosti i neprolazne ljepote pa njezinu poeziju možemo simbolizirati cvijetom. Cvijet govori u njenom slikarstvu, ljubav govori u njenim pjesmama. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet.

Iako pjesnikinja u svojim pjesmama gotovo nikada ne spominje boju, ona je u svemu. Ona  nosi emociju, skriva se u atmosferi pjesme i daje se bespoštedno.

Sjetimo se. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet. Traži njegu i davanje. Traži nesebičnost i brižljivost. Bez toga vene i nestaje. Tako pjesnikinja pjeva:

 

Ne zalijevaj mi srce
Kapima

Škrte nježnosti
Ja želim
Sve vrčeve
Tvoje ljubavi
Neka ni jedan ne ostane
Sakriven

/Škrta nježnost/

 s1.JPG

A slikarica slika rasplesano, radosno, ljubavlju zalijevano cvijeće. Cvijeće koje pjeva, cvijeće koje raste samo u vrtu zaljubljenog vrtlara, jer njezin je buket osjećaja raskošan, zreo, ne trpi površan, usputan pristup. On traži nježnost da bi mogao cvjetati, da bi paleta boja ostala svježa, nježna, puna profinjene elegancije, da bi linija slala poruku razigranosti i sreće.

Neke su  slike Evice Kraljić čisti snovi. Cvijeće uronjeno u ljubičastu boju šalje poruku sna. Netko je nekome ubrao ovu kiticu poljskoga cvijeća, zamotao ga u ljubičaste snove i poslao mu čežnju. Naša pjesnikinja pjeva:

 

 

 

Ne uzimaj čežnji
Tajnu nadahnuća
Riječ lomljivu
Ostavi bolu
Znatiželjom srca
Oslikaj
Ljubav

/Oslikaj ljubav/

s2.JPG

Tako se slika ljubav. Ona ponekad treba poticaj. Izgubi se na trenutak u klopkama života i čovjek se odjednom osjeti sam, bespomoćan, izgubljenih iluzija. Pjesnikinja mu šalje poruku ohrabrenja. Ma kakva bila istina, ma kakve se teške magle spustile nad njegovo jutro, ne smije klonuti. Mora snagom volje pronaći pupoljke svog izgubljenog sna.

 

Mislima razori
Istinu
Pogledom zagrli
Maglovito jutro
Možda u njemu
Pronađeš
Pupoljak
Svog 
Izgubljenog
Sna

/Pupoljak izgubljenog sna/ 

I pogledajte kako su moćni i lijepi ti pupoljci, koliko samo životne snage ima u njihovim skladno zaokruženim glavicama, u čvrstim stapkama, u bogatim naslagama njihovih boja. Čini se da  sam život kola njihovim sokovima.

s3.JPG

A kada ljubav umire, jer i to se u životu čovjeka jednom mora desiti, pjesnikinja i slikarica ima empatiju i za taj dio ljudske sudbine pa pjeva:

Rastrgane misli
Vuku se prostranstvom
Iznikla tuga
Procvjetava
Mokrina noći
Zamagljuje drhtaj srca

Osama duše
Jenjava u ptičjem poju

/Osama duše/

 

Boje sada gasnu, nekada živa boja žutoga Sunca postaje prljava, a teška, siva podloga naglašava lagano umiranje. U tom žutom cvijeću može se samo naslutiti njegova nekadašnja vedrina, ono nosi tragove boljih dana, ali polako nestaje, baš kao što nestaje izgubljena ljubav.

s4.JPG

Ponekad cvijet uroni u pejzaž, izbačen maglovito u prvi plan. Ponovno se budi čežnja. Misli blude daljinom. Neke daleke, rasplinute vode privlače čežnju. Pjesnikinja pjeva. Slikarica slika. Boje se razlijevaju srcem.

Tužna jutra
U nedogled sviću.
Tužne riječi
Vjetar raznosi.
Buketi uvelih ruža
Spavaju u pismima.

Ti si tako dalek.

/Buketi uvelih ruža/

s5

I zalazak Sunca gleda se kroz stilizirano cvijeće. Slika je čista, urađena metodom kontrasta. Sunce je dalo boju okolišu, a samo je ostalo bez boje. I ljubav koja se daje obasjava sve oko sebe.

Kucaju 
Noći
Na prozorska okna
Sjetno srce
Ne može spavati
Umij me roso
Kapljama svojim
Ne mrsi mi vjetre
Umorne 
Misli

/Sjetno srce/

s6.JPG

Ljubav čovjeka prema čovjeku nemjerljiva je vrijednost, a ljubav čovjeka vjernika prema svome tvorcu ogledava se prvenstveno u zahvalnosti. Možemo biti zahvalni na samom životu koji nam je darovan, na ljepoti svijeta koji nas okružuje, pa i na umjetničkom daru kojim nas je darivao. Evica Kraljić je zahvalna na svoj ljepoti koju dodiruje svojom umjetnošću pa joj ni sakralni motivi nisu strani. Ona slika razapetog Krista. Stilizira njegovu figuru na križu. Bijela figura na tamnoj konturi križa.  I cvijeće u podnožju.  Jer cvijeće je ljubav. Cvijećem nas dočekuju i ispraćaju s ovoga Svijeta. Evica Kraljić daruje ljubav.

s7.JPG

Na drugoj slici s istim motivom, slikarica uranja sliku u dubinu svog srca. Crvenog, ranjenog srca koje u svoju jezgru prima i Krista i njegov križ i križ svakog čovjeka koji pati. Raspršuju se latice cvijeća i čini se da putuju u neku novu dimenziju, u neki novi početak.

 

 

 

 

Sve misli večeras
Tebi darujem
Kapima čežnje
Srce ti
Rosim
Trnoviti
Put
K tvome srcu
Tražim

/Trnoviti put/

s8

Uz ovu upečatljivu sliku, slobodnim osjećajem bliskosti, vezujem ovu pjesnikinjinu pjesmu:

Neću buđenja
U kojima te nema
Čak i snovi
Tad su daleki
Jer
Srce je ispunjeno
Ljepotom življenja
Svaki trenutak
Kad ploviš mi
U mislima

U srcu.

/Kad ploviš mi u mislima/

 

 

Piše:  Marija Juračić, prof.

 

Advertisements

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

sanja_varazdinske (1)

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

[kritički prikaz]

Ističući vrlo  pozerski ljudsku figuru u odjeku vlastite sjene, čovjek je kod S. Kuleš najčešće stopljen s koloritnim krikom pozadine u vidu sjenovite prikaze ili poluotkrivenog akta u „prnjama i svili“.  U gnijezdu vlastitog izričaja kreira svoj svijet pejzaža, portreta i aktova blago kadrirajući vrlo diskretnim redoslijedom otkrivanja vlastitih impresija i ekspresija. Gotovo je teško kanalizirati likovni opus autorice prema centru i sredini stvaralačkih ambicija.  Osjeća se blago strujanje između dvije krajnosti. 

Koloritetni radikalizam između strogo toplih u strogo hladne boje dvoji kao ambivalentni imperativ krajnje „teških“ emocija u krajnje „ugodne“ . Dominacija plavih i žutih pozadina svjesno  pleše ples komplementarnog kontrasta plave i žute boje. Autorica vrlo diskretno nameće referentnu nakupinu intrapersonalne projekcije svojih najdubljih i najiskrenijih čistih emocija i psiholoških okvira u nenametljive i skladne pejzaže i ljudsku figuru.  U slikama pozira  skrivena namjera istaknuta naslovom izložbe „Lice nije bitno.“  Skrivanje glavnog monitora ljudskih emocija i stanja duha potiče aktivaciju drugih subordinarnih oblika tjelesnih ekspresija projekcijom stanja duha.

Moglo bi se reći da je ta  skrovita namjera  zapravo primarni epitet ove  tankoćutne izložbe. Projekcija vlastite nakane u stvaralačkom habitusu, krije se u najdubljim  zakutcima stvaralačke „melodioznosti“ autorice. Namjera je bila tu od početka; nije iznjedrila slučajno ili usputno.  Otvaranje prostora novim svjetovima između dvije radikalizirane krajnosti sačinjava jednostavan i nježan, ali razborit stvaralački pravac autoričine umješnosti bez „nasilnog“ modernizma.

 

Piše: Zoran Hercigonja

Maja R. Miladinovski – Retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada

Maja R. Miladinovski – Retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada

 

 [priopćenje]

U galeriji Daut Pasin Amam, pored brojnih ljubitelja umjetnosti, otvorena je retrospektivna monografemska  izložba Dragana Poposki-Dada, doajena makedonske suvremene skulpture.

Djela umjetnika Dragana Poposki-Dada su poseban i originalan vid  kreativnog izražavanja koja i dalje imaju poseban pečat u razvoju i afirmaciji makedonske suvremene skulpture, ali i pečat  za promociju makedonske kulture u svijetu.  Izložba koja će trajati do 24. studenog 2018., prikazuje više od stotinu radova (skulptura i slika) u svim fazama rada Dragana Poposki-Dada, koje su započele još 1964. godine. Prikazani radovi vlasništvo su autora, nekoliko institucija kao i značajnog broja privatnih vlasnika.

44788958_1963119847098107_6978106659428106240_n

Rad Dragana Poposki Dada je neumoran, eksperimentalno istraživački opus u pronalaženju odgovora na zagonetku pod nazivom “skulptura”. Neumornost  u pronalaženju vlastitih načina izražavanja reflektira se i na traženje načina da se omogući slobodno kretanje skulpture u prostoru. Rad Dragana Poposki Dada uvijek je  tvrdoglavo ispitivanje tolerancije, mogućnosti, omjera mjerenja, trajnost i zakrivljenosti pod dodirom njegove ruke.

Dada ne “gradi” skulpturu, već je izvlači iz mramornog bloka gdje je skriven inspirativni ključ oblika koji se oblikuje. Ne traži primarnu konstruktivnu osnovu gustog volumena, već samu ideja određenog oblika kpoji opisuje oblik: poliranjem, rezanjem, crunches, generaliziranjem, stiliziranjem.

Dragan Poposki Dada rođen je 1935. godine u Prilepu. Akademiju likovnih umjetnosti (1961.) kao i poslijediplomski studij (1964.) završava je u Beogradu u klasi prof. Johna Kratochvia.

Radio je kao profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju, a studirao je u Grčkoj, Italiji, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Sjedinjenim Državama.Dragan Poposki

Autor je nekoliko monumentalnih djela i osvojio je brojne nagrade, uključujući najvišu republičku nagradu “11. listopada” 1981. godine.

Dadanov  umjetnički razvojni put je relativno  dug s nekoliko razvojnih kreativnih stadija. Njegovi oblici imaju specifične inspirativne izvore u prirodi i stvarima koje ga okružuju. Poprimaju  oblik blage stilizacije kroz više ili manje asocijativnih oblika koji odabiru detalje u mjeri u kojoj se minimizira njihova povezanost. S druge strane, njegove figure su također suptilno stilizirane, s monumentalnim osjećajem u pažljivoj izgradnji odnosa masa.

Piše:  mr. Maja R. Miladinovski, magistra vajanja

Maja R. Miladinovski – NOVE PERSPEKTIVE

Maja R. Miladinovski

NOVE PERSPEKTIVE

[PRIOPĆENJE]

Naprosto me raduje da je nakon duge šutnje  likovna scena počela pomalo  oživljavati. Kao da smo ovo predugo čekali; trajao je neki period šutnje sa umjetničke strane. Na likovnoj sceni u Makedoniji odvile  su se dvije nove izvanredne izložbe.

Prva se pojavila  početkom lipnja pod nazivom  ‘’FRAGMENTI’’  autorice Dragice Risteska, akademske slikarice iz Makedonije.

[isječak iz izložbe FRAGMENTI]

Izložba je bila dosta posjećena i može se reći da se imalo puno toga za vidjeti.

Autorica je  ideja i koncept izložbe  razradila dosta precizno i nadasve zanimljivo.

Igra sa spektrom boja koji je sama autorica  izabrala,  je nadasve izvanredan upravo zbog pokušaja  slika postane što bliža gledateljima

“Fragmenti” je nadahnuta izložba.

Autorica izložbe sama kaže:

“Nadahnuće nalazim u lokalnom okruženju, ali i na mnogim putovanjima širom svijeta. Boja je moj alat koji mi daje priliku da zabilježim  ljepotu prostora koji je na  trenutak zaustavljen. Moj cilj je osvojiti ljepotu urbanih i ruralnih krajolika, zgrada i gradova, mističnih prozora u svjetlo, zagonetne vodene fluktuacije, djeliće starih zidova, složenost i ljepotu prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u kompozicijama stvarajući dimenziju.”

“Fragmenti” je projekt apstraktnih djela napravljenih u tehnici akril na platnu. Autorica radi na ovim slikama posljednje dvije godine, koje su dio njezinog posljednjeg ciklusa. To je inspirirano nebrojenim ulomcima, ostacima, sjećanjima, sjenama, odrazima koje  pronalazi u svakodnevnim predmetima, brojnim urbanim i ruralnim krajobrazima, zgradama i gradovima, mističnim prozorima, složenosti i ljepoti prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u sastavu stvaranja određene dimenzije.

U sklopu novih perspektiva valja istaknuti  i izložbu autorice  Mikice Trujkanović u Kulturnom centru mladih, koja je  privukla veliku pažnju publike.

 

[isječak iz izložbe “Oda za vas / ili Ljubav”]

 

Ovu izložbu je autorica nazvala “Oda za vas / ili Ljubav”, a u prikladnom tekstu kustosica, koja autoricu opisuje kao “snažnu i strastvenu slikaricu”, podsjeća da je nakon duge stanke čistog slikarstva autorica odlučila vratiti se samo i jedino na velikom format platna  i boji.

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Maja R. Miladinovski – KRIZA IDENTITETA

Maja R. Miladinovski

KRIZA IDENTITETA

 

[ESEJ]

 

“KRIZA IDENTITETA”, naslov  je jedne izložbe od prije nekoliko godina i kao neka najava budućnosti na vizualnoj sceni. Kako likovna umjetnost počinje nestajati s vizualne scene, nestaje i ideja o stvaranju i kreativnost. Da, ovo je naša budućnost i jedan veliki pokušaj da se izborimo za mjesto na vizualnoj sceni.

Nakon dugog pasivnog razdoblja umjetničke scene, ponovno se  počela aktivirati. Slikanje se vraća na svoje mjesto: nove ideje, nove perspektive. Svakako je trebalo vremena da se likovna scena aktivira nakon svih događaja vezanih uz ulogu osnivača zemlje za izradu povijesnih skulptura.

Prije nekog vremena istaknuto predavanje “Activism” ukazalo je da je aktivizam kao pravac već duže vrijeme prisutan u Americi,  Europi, ali i  na Balkanu.

Ako sagledamo događaje ovdje na Balkanu, bez sumnje ćemo koristiti naziv  “Activism” jer su naše tradicije aktivističke samo pod drugim nazivima.

Cilj ove realizacije je uklanjanje “destruktivne” umjetnosti s poebnim ishodom da ostane “čista”,  posebice u slikarstvu bez zapadnog  “nasilja”.

Reći ću: ” još uvijek imamo vatru sa spektrom boja koje su neizbježne iz samоg jutra.”

U posljednje vrijeme došlo je do nekoliko retrospektiva i nekoliko upečatljivih izlaganja koja su se morala odvijati od same želje do  realizacije i postignuća.

Umjetnička scena jednostavno nije imala nijednu takvu retrospektivu  koja bi nalikovala izlaganju od same ideje do postignuća. Ne radi se o kritici, već o činjenici da je nestala ideja odnosno nadahnuće. Umjetnost je  prikrivena  nametnutim emocijama i strastima za prestiž.

Nakon događanja na umjetničkoj sceni kroz  “umjetničku umjetnost” na Balkanu, a  kako bi dobili “drugu dimenziju”,   slijedi razdoblje tišine i potrage za novim stvarima kojih još nismo svijesni; za koje ne znamo ni gdje i zašto.

Nekako smo nadvladali pogled na mogućnosti novih tehnologija i postali  “lijeni” dok je sama slika dobila drugu dimenziju i svrhu.

 

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Ludvig dizajn-Skupna izložba “Jesen u meni” [priopćenje]

Skupna izložba “Jesen u meni”

[priopćenje]

skupna

Izvor: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1214-skupna-izlozba-jesen-u-meni

 

Izložbom „Jesen u meni“ dvadesetak slikara će prikazati svoje viđenje jeseni u raznim tehnikama slikarstva kroz razne motive prirode, apstrakcije…
Biti će to koloritno nabijena izložba sa prikazanom snažnom slikarskom emocijom.

Autori ove skupne izložbe zauzimaju izrazito tematsku točku u začetku nastanka djela, precizno tražeći „zlatni rez“ a kasnije sažimlju koloritno gamu boja ponekada oštro dajući nam do znanja dinamiku poteza i na kraju zatvaraju pozadinu slike blagim koloritom i tako dobivaju ispravnost prostornog čitanja slike.

Vjerodostojnost ovih radova dokazuje oformljeno slikarstvo koje privlači pažnju „njiše oko sa lijeve na desnu stranu slike“ i time tražeći modus poruke, ugođaj boja prirasta srcu, ostvaruje vrijednost življenja djela samog autora.

Piše: Ludvig dizajn

Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja – Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću [priopćenje]

Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja – Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću

 

[priopćenje]

 

Povodom Dana europske baštine u Ivanić Gradu je od 19. IX. 2018. do 2. X. 2018. postavljena izložba fotografija Zdenka Vanjeka „Bajeri – ljepota u oku, mir u duši“, koju je on posvetio svom preminulom prijatelju, pjesniku i književniku Stanku Petroviću Staši.

S posebnim se osjećajem  poštovanja sjećam  Stanka i njegove posljednje knjige „Nema sunca za sve dovoljno“ koju sam tada uređivala. S nestrpljenjem i radošću  očekivao je njezino izdanje. Kontakti su bili svakodnevni. Već je bio narušenog zdravlja i znala sam da tu knjigu pripovijedaka želi što prije objaviti. U naše razgovore o tekstu knjige umiješali bi se inserti Stankovih  sjećanja  na more, na malo dalmatinsko mjesto njegova djetinjstva, priče o tavanskom stanu koji uređuje za svoje drage potomke, a onda bi se vratio   pričama o životinjama koje u ratu  pate jednako kao i ljudi i o kojima je pisao. Veterinar po zanimanju, znao je proniknuti u njihov osjećaj trpljenja. Vidio je suludo lice rata, koje je čovjeku htjelo uništiti čovječnost, a životinjama  prirodno pravo na očuvanje vrste. Tko zna koliko je puta, dok je bilježio ljepotu okoliša, pomislio na okular svog prijatelja Zdenka!

Zdenko Vanjek, Dobar Duh Ivanić Grada,  ovom izložbom šalje svom prijatelju mir i ljepotu kraja kojeg obojica vole. Oštre granice vremenskih dimenzija ne prekidaju prijateljstvo i ne prekidaju kontakt. Obojica lutaju Bajerima, lijepim, mirnim i spokojnim, obojica  gledaju njihove boje, slušaju njihove zvukove. Sada jedan posuđuje oko onom drugom i nosi u sebi njegove riječi. Dio Stankovih priča nalazi se i u slikama Zdenka Vanjeka.

 

v21-768x511.jpg

Zastane, a slijedi ga i pas primjerom. U daljini čula se pucnjava. Krenuše dalje, malo nevoljko, a Mata ne imaše više mira u duši. Sve nešto šuti i nevoljko se osvrće prema izvoru neuobičajene buke. Dođu tako do Bosuta. Garo odmah skoči na pramac čamca, sjedne čekajući da Mata odriješi lanac ovit oko vrbe i da otisne  čamac niz lijenu rijeku…

/Pripovijest  „Garo“/

v50-768x576.jpg

Tišinu rijeke narušilo bi samo čujno pljuskanje vesla što kad i kad pljusne u vodu. No više uznemiruje daleka pucnjava i gdjekoji potmuli topovski udar.

/Pripovijest „Garo“/

v19-e1538020825822-768x515.jpg

Poslužilo mu za to  pojilo s vodom za krave, jer onome za gospodu konje niti on nije prilazio. Konjima i komarac smeta, dodirne li  njihovu vodu za piće.

/Pripovijest „Garo“/

v2.jpg

Prvi snijezi protjeraše stado iz jasikova bivka. Livada je još pokazivala nestašne čuperke tvrdoglavog busenja ispod bijelog pokrivača. Škrto sunce izmolilo bi tijek potočića da procmizdri oko podneva, no uskoro nebom zavlada bezuvjetno teško sivilo, zasipa debelu naslagu snijega na potočić pa stado ostavi bez vode.

/Pripovijest „Miran“/

v51-768x522.jpg

Ondje dočekaše proljeće. Milovao ih mir hrastova gaja. Vode i lišća bilo je u izobilju, samo je Mirana mučila rana na stegnu. Kad okopni snijeg, spusti se stado u dolinu uz jezero. Dane provodili pasući i izležavajući se, sigurni od svakoga. Proljetni laki hod mršavih trbuha opet otežao. Vratila mu se snaga teška topota, a od Miranove rane osta samo obilan ožiljak.  

/Pripovijest „Miran“/

v23-768x511

Stražarenje Jakovu  padne točno u ponoć. Trebao se popeti na uzvisinu ispred tog šumarka i promatrati jugoistočnu stranu od postavljenog logora. Krasna mu mjesečina prikaže sliku kao iz bajke.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

v10-768x512.jpg

Svijest mu se povrati u nekoj prostoriji drvenih zidova napravljenih od tesane hrastove građe. To je morao netko tesati dok se još moj otac nije rodio – zaključi. Bi mu čudno što ne osjeća bol, ali shvati da je sav povezan.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

v55-225x300.jpg

Jakov se vrati u logor. Odabere stablo, gigantsku ruku  raširena dlana iz kog su se debeli prsti  korijenja zarili u zemlju tako da im prvi članci nisu bili sakriveni, uzme malo slame donesene iz obližnjeg stoga, prostre vreću za spavanje između dva prsta orijaša pa legne. Debeli mu korijen posluži kao jastuk.

 /Pripovijest „Magdina sreća“/

 

zdenko.jpg

I tako dva prijatelja, svatko u svojoj dimenziji, lutaju divnim krajolikom i tiho razmjenjuju ljepotu u oku i mir u duši.  Sve se obnavlja, stopa stopu slijedi, do novih susreta, do novih priča i fotografija.

 

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti,  književnica

Zoran Hercigonja, izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha [kritički prikaz]

Zoran Hercigonja,  izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha

 

Sokolovska-

 

[kritički prikaz]

Radovi Olene Sokolovske  puni energije, odražavaju redovitu vizuru poizitive grada u noćnom koloritu. Svježi pločnici u dilataciji boja  od ljubičaste preko smeđe, žute i zabrinjavajuće crvene, pomalo reduciraju pesimizam jednobojnog „dnevnog  grada“ utopljenog u monokromatiku  i digitalizacijsku perspektivu beživotnosti i smrti.  Neonska dematerijalizirana stvarnost u dramatici  osobnog doživljaja „tuđeg“ grada u kojem  gradi perspektivu  „nove postojbine“, novog „doma“  sagledanog iz rakursa sanjivog sanjara  posebnim bockanjem ugrađuje impresionističke  efekte nestabilne stvarnosti  jednog grada koji iz minute u minutu  nestaje i prestaje biti sada, izgarajući u kolektivizmu prostorno-vremenske dinamike  21. stoljeća.

Kao što  su davno ugasle zvijezde iz svemirske nutrine izbacile svoju  „svjetlost vjekova“ u rastezljivi prostorno-vremenski kontinuum  nadajući se da će samrtni hropac postati zapamćen u oku barem  jednog kamenčića  planetarne indiferentnosti,  tako i grad u prizorima zamućenih ulica i trgova  strpljivo kanalizira svjetlost u crno noćno nebo. Postavlja se pitanje: vidi li u svemu ovome autorica  odbljesak svojeg  nekdanjeg grada u živim svjetlima Zagreba kojeg tako milo zaziva: „Zagreb kak’ imam te rad…“ Ili…jednostavno upućuje apel prema umirućoj analognoj stvarnosti? Slike redom pale i gase pikselizirane  prizore upadljivo  grubo rasterizirane analogne stvarnosti Gubi li se stvarnost, urbana duša, naturalističko obilježje grada?

Autorica gotovo apologetski odgovara inzistirajući na njegovoj materijalističkoj noćnoj stvarnosti istaknutim svjetlijim i uočljivim detaljima poput urbanih spomenika iz čijih nukleusa izvire  svjetlost siluete „izlizanog“ grada. Noćni prizori osvjetljenog grada  u čvrstoj geometriji neraspadljivih oblika slikaju naturalističko bivstvo  onog što grad uistinu jest: krijesnica u noćnoj tišini,  svjetlost duša   iz uspavalih zvijezda. Vrlo su interesantna koloristička nijansiranja odbljesaka pločnika koji sluzav,  vlažan i mokar poput zrcala   reflektira nukleus  neonsko  osvijetlenih  silueta u pokretu.

U svim tim jarkim i živim bojama, vidljivo je koliko ljubavi i  energije autorica  utkaje u grad jedinstvenog karaktera  u grad dugo čuvane tradicije i povijesti. Pokreti kista, nježno, suptilno i brižno repetitivno dragaju refren u odbljesku:

“Zagreb kak’ imam te rad…”

Piše: Zoran Hercigonja

 

Izložba: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1163-izlozba-olene-sokolovski-zagreb-kak-imam-te-rad 

Zoran Hercigonja-OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK- promišljanje stvaralaštva Željka Lapuha [esej]

Zoran Hercigonja-OKLOPNICI I POLIFEMNI ČOVJEK- promišljanje stvaralaštva Željka Lapuha

 

 

[esej]

Iako se na prvi pogled Lapuhovi oklopnici doimaju kao statue osvijetljenih svjetionika sa zadaćom prosvjetljivanja i obasjavanja nedoumica opskurnog, više se kristalizira pojam  čovjeka u oklopu divovske formacije. Lapuh se bavi čovjekom i problematikom njegove prirode,  suptilno okrečenom fasadom bodljikavih  krstarica,  iznjedrenih iz najtamnijeg mraka ljudske bespomoćnosti. Crteži i slike monumentalnih oklopnika odišu  strogim dualizmom znakovitih poruka.

U jednom se trenutku čini  da prestrašen čovjek u svojem naručju skriva odljev vlastite bespomoćnosti pred svijetom, dok u drugom trenutku taj isti čovjek iza zidina neprobojne tvorevine zauzdava vlastitu destruktivnost, potlačen i zatočen u oklopu krvnika ili zauzdan uzdama neprobojnog oklopa. U samom raspon boja od plave, zelene i smeđe, nasuprot crvene i  jarko žute, skriveno je ambivalentno poimanje čovjekova bitka.   Pitanje je postavljeno vlastitom nametanju  istančanih insignija kojima obiluju crteži i slike. S jedne strane oklop je  personifikacija oruđa zauzdavanja ljudske autodestruktivne polifemske prirode. On čuva čovjeka od njega samoga, od grabežljive samodopadnosti i ludila ega. Istovremeno oklop je oruđe podčinjavanja, ukalupljivanja u rutiniziranu genezu  bez mogućnosti osobnog pomaka. Da, tu se jasno replicira misao  na antropomorfnu statuu, donositeljicu  duhovnih signala Svjetlosti. Svjetlo zatočeno u mračnu posudu virka kroz  tanak prorez na  oklopu. Nije toliko sporan prikaz čovjeka u oklopu polifemne destruktivnosti koliko oličenje prirodnog stanja ega.   U oklop vodi samo jedan tanak prorez koji je u Lapuhovim crtežima  zasjenjen i taman. Je li to pokušaj izražavanja sućuti prema onome očitome? Krije li se  prava narav čovjeka  u zabačenom mraku utrobe antropomorfno obzidane statue?  Naravno, slikar odgovara varijacijama boja u neprestanom sukobu i nadmetanju. Istovremeno vremeplovne krstarice  ograničenih dimenzija bacaju skriveni bljesak  kojim humanoid  u trenutku lucidnosti  pojašnjava svoj strah, nasuprot kolektivističkom optimizmu.  Je li izvor  čovjekove destruktivnosti strah pred nepoznatim? Vrlo moguće, naglašava Lapuh, u  od straha  ukočenim humanoidnim statuama bez pokreta, uglavljenih u zatvor statičnosti.

Skulpture optočene silnim bodljikama i odbojnom vanjštinom ambivalentni su prikazi  čovjekovih unutarnjih patnji i nadmetanja uskovitlanih u najintimnijem mraku vlastite osebujnosti. Neurastenično razračunavanje s vlastitim strahom i glasne eksplozije,  koje  stvaraju izobličenja na oklopima, jasan su znak polifemnog destruiranja čovjekove nutrine  zatočene u uzak i  klaustrofobičan prostor. Dakle, čovjek je ovdje svetac, patnik, isposnik.  Čudni su modaliteti prostora čovjekove prirode koju Lapuhovi oklopnici preispituju svojom znakovitom vanjštinom. Nema komunikacije između tih stvorova. Nema signalizacije ni potrebe za gradnjom mostova među napuštenim i usamljenim otocima zaštićenog čovjeka od monopoliziranog kulturnog sklopa. Postavlja se pitanje, boje li se ljudi svoje vlastite vrste? Lapuh odgovara crtežima nepovjerenja prema ljudima i svemu ljudskom. Proždire li čovjek svijet oko sebe  polifemnom čežnjom ili jednostavno destruira vlastitu pojavnost? Odgovor je tako teško iščitati između dvije  radikalne misli kojima se vodi Lapuh.

Na svakom crtežu i slici oklopnici  utopljeni u usamljenost šire bodljike  svojih ekspresionističkih dojmova na okolinu, koja s vremenom postaje isto tako hladna, nezainteresirana, nepovjerljiva kao oni sami. 

U prvi plan uvijek dolaze  bodljike, a zatim viziri uskih proreza i bojažljivog pogleda. Jednooko škiljenje kroz špijunku vizira transcendentalno je zirkanje krhkosti čovjeka nasuprot monumentalnosti grubog svijeta. Ovdje Lapuh skriva  svoju najavljivanu poruku: Čovjek čini to što čini zbog straha i nepovjerenja.  Interesantno je samo s kolikom mirnoćom  Lapuh oslikava tako nervozne i osjetljive motive „svojeg čovjeka“.  Izdanci tih  „limenih zvijeri“ preplavljuju svijet kontaminirajući ga strahom i ludilom. Strah  širi ludilo. Iako se sve čini vrlo morbidno i ne na slavu čovjeka, Lapuh optimistično daje do znanja: šiljci uspostavljaju  unutarnju svjetlost; šiljci zaustavljaju sve ono dobrohotno, filtrirano iz ljudske prirode. U jednom trenutku div gori. Vatra je hrabar pokušaj prikaza taljenja oklopa. Šiljak gorućeg diva inkarnacija je svjetla odaslanog svijetu, posljednje čovjekove nade da uspostavi povjerenje i ravnotežu između polefemnog i humanoidnog.   

Piše: Zoran Hercigonja

Marija Juračić – Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ [kritički prikaz]

Marija Juračić – Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“

 

[kritički prikaz]

habitus.JPG

Datum izložbe 30.10.2017.

poveznica: https://www.fioka.in/strip/zoran-hercigonja-3/

Izložbu Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ otvaraju dvije slike koje mogu biti  kubistički prikaz ljudskog tijela, ali moja prva asocijacija su dva nacrta stana, dvije temeljne čovjekove potrebe da se odvoji, skloni negdje svoju nagost i osjeti sigurnost. Crne linije povučene slobodnom rukom jasna su međa između onoga vani i onoga unutra. Crveno, akrilno okruženje s padajućim valovima  uređeno je kao zamišljanje, kao binarni broj, gdje se izmjenjuju bog i ništavilo. Bog je jedan, on je ispunjenost i sveobuhvatnost, a ništavilo je okruženje i iz te jedinice i nule nastaje sav ljudski svijet, sve ono što čovjek zamišlja da ima. Unutar zatvorenih pravocrtnih linija na obje slike uočavamo tri paralelne linije u kojima gledam iskorak iz uređenog binarnog sustava svijeta u stvaranje treće jedinke, u stvaranje života.

 

Rijeka teče između dvaju svjetova

U duši pomak

Sunce što baca sjene.

Ni jedan list nije požutio

Bez znanja stabla.

Što je biće

Do li širenje nas samih

U prostor etera?

Tako razmišlja Zoran Hercigonja u romanu „Zaboravljeni“. Sve nastaje sa znanjem tvorca, ali rijeka uvijek teče između dvaju svjetova.

Na obje slike primijetit ćemo jedinu zakrivljenu liniju, koja me asocira na oko promatrača, onoga koji se uvukao u  prostor  i gleda ispunjenost tog prostora. Binarni sustav jedinica i nula djeluje.

Ali čovjek osjeća potrebu da bude slobodan, ptica nebeska. No tijelo, bez kojega mu nema života, nalaže da se zatvori, jer, gle paradoksa, on samo u vlastitoj tamnici može biti slobodan.

kubizam.JPG

 

Nije mu ostavljena velika mogućnost izbora. Može birati  između zatvorenosti ili ništavila. Duh zatvoren u materiji ne može napustiti svoju tamnicu, jer ona rijeka između dvaju svjetova stalno teče.

silnice.JPG

Stoga treća slika krivudavih, razgranatih  linija ljudskoga tijela prikazuje zahtjevnost njegova održavanja,  a vanjske linije, koje su prije podsjećale na uređenu binarnu misao, raspadaju se u niz silnica koje služe održavanju tijela, ali mu se istovremeno i paradoksalno suprotstavljaju. Čitam jasnu poruku autora da čovjek ne može promijeniti univerzalno stanje  stvari, jer ono je datost, pa iako je čovjek ujedno i stvaralac, jer stvara nova bića, on je čvrsto zatvoren u svom svijetu materije i njezinih zakonitosti. I ne treba visoko dizati glavu, jer sve što se razmnožava, na neki način stvara tu tamnicu života.

Unutar slike primijetit ćemo rascvjetale mrlje, udarce kista koji podsjećaju na Rorschachove mrlje, one koje nastoje naći simboliku u psihološkom, duhovnom svijetu čovjeka, jer, kako kaže Hercigonja u svom romanu, čovjeka najbolje možeš razumjeti čitajući  tragove njegove moreplovne duše. Tako i ja sada čitam tragove duše slikara slijedeći u nekoliko sljedećih slika apstrakcije ženskog tijela, krvavog, izranjavanog,  raskomadanog tijela, koje u patnji i boli rađa zarobljenog čovjeka.

raskom.JPG

Jedna je ćelija zamijenjena drugom, jedna je tamnica smijenila drugu. Život se nastavlja. Vrijedi li? Koji smisao nosi? Je li u ljubavi smisao ili je ona  trik ugrađen u čovjekovu dušu samo zbog neprekidnog lanca nastavka života? Zavaravamo li se vjerujući da nešto imamo, da se možemo ponositi dostignućima? Tako Hercigonja pjeva:

 

Zbiljski snovi zasjaše kao zora

zbiljske zvijezde u rukama mi sjahu

vratio sam se kući s kolajnama i zlatom,

kao junak, kao konkvistador,

blještim kao anđeo s onoga svijeta.

 

Čovjek ima iluzija, on živi u iluziji, ali žena i dalje rađa samo zarobljenog čovjeka.

dijete.JPG

Iz ugodnog neznanja ženine utrobe bit će bačen u svijet zbilje, vraćen u stan s početka izložbe. Ono oko u stanu, ili tijelu žene, svejedno, se smiješi, one tri linije, tri osobnosti u istom su prostoru. Šire se. Komuniciraju sa svijetom, upijaju iluziju slobode.

Crvena, crna i bijela boja akrila javlja se i u Hercigonjinom književnom stvaralaštvu. Dominira, baš kao što dominira na njegovim akrilima. Kosa njegove Julije je crvena, kao i jarko našminkane usnice, put je bijela, a atmosfera scene mračna.

Slijede modernistički akrili ženskih aktova, bujnih, jedrih oblina, te slike tijela s ugrađenim tehničkim dodacima; zupčanicima primjerice. Razmišlja li Hercigonja o ljudskom tijelu kao o svojevrsnom stroju koji treba održavati i podmazivati životnim sokovima, baš onako kako se stroj održava, stroj koji ima određeno vrijeme trajanja?

hladno.JPG

Slikar shvaća koliko je malen čovjekov bitak pod zvijezdama. On pjeva: „Dok vijećaju božanstva, ja sam samo čovjek, sjenka laži, prozirna iluzija …“ I ta sjenka laži, prozirna, prolazna iluzija, putnik čije će se tijelo pretvoriti u prah, u drugom dijelu izložbe ostavlja svoj trag u suhom pastelu.

Ljudsko tijelo ostaje temeljni motiv ove izložbe. Ono je stvoreno, nesavršeno, prolazno, raspadljivo i u krajnjem stadiju odvratno svakoj duši koja njeguje ideal ljepote. Ipak, u trenutku iluzije, jer život je samo neprekinut niz iluzija, ono je skladno i lijepo, ono funkcionira kao novi model stroja, snažno i jedro.

kreda.JPG

Spremno je, kako kaže Hercigonja- pisac,  za epsku bitku stalne petlje ponavljanja. Matrica je uvijek ista i iz nje nema bijega, jer habitus čovjeka od početka nosi u sebi grešku. Koja je perspektiva? Neka to pitanje ostane otvoreno.

 

 

 

 

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti,  književnica