Zoran Hercigonja-Samostalna izložba Zdenke Vrabec

Samostalna izložba Zdenke Vrabec

vrijeme: 15.12.2018 u 18 sati
mjesto: prostorije Križevačkog likovnog kruga, Zakmardijeva 5, Križevci

[kritički prikaz]

 

Zdenka-Vrabec1.jpg

 

U naizgled naivnim motivima radovi kombiniranih tehnika: akrila, ulja i suhog pastela, zajedno otkrivaju  tankoćutne  koloritetne  zanose. Odmjerenost i ravnoteža u slikarskom opusu Zdenke Vrabec odiše prije svega dobrohotnošću tonova i poteza kista. Česti motivi cvijeća u vazama od raznovrsnog materijala dočaranog pretežito uljem na platnu, teže perfekcionizmu realističkog pravca likovne umjetnosti. Čistoća tonova i poteza, glavni su znamen umijeća slikarice  Zdenke Vrabec.  Projekcija vlastitih emocija, misli i odraz  nejasnih  internih pobuda podjednako originalno  otiskuju svoj znamen ucrtan na platnu ili na papiru.  Jasno je kako je autorica prenijela sav svoj umjetnički senzibilitet u  stilistički oblikovan karakter radova  u bilo kojoj tehnici. U motivima cvijeća i udaljenim pejzažima, dominira izričito jasan poklič za čistoćom i bistrinom. Jasne i artikulirane linije  te obrisi panorama iskazuju ne samo potrebu za  perfekcijom nego i simetrijom univerzuma. Umijeće i višegodišnji rad slikarice  Zdenke Vrabec  kristalizira se kroz  savršenstvo ovladavanja  tehnikama i oblicima. Podjednako dobro ovladavanje tehnikama ulja na platnu, akrila i suhog pastela rezultat je predanosti slikarskom pozivu i talentu. U ponavljajućim motivima pejzaža i cvijeća, radovi Zdenke Vrabec uvijek privlače pozitivne misli u općenitom smislu i  u estetici lijepog i ugodnog.

 

Piše: Zoran Hercigonja


ZDENKA VRABEC

Rođena je 1954. godine u Koprovničkoj Reki kod Koprivnice. Odrasla , školovala se i radila u Križevcima. Ekonomistica po zvanju sada u mirovini.Ljubav sa crtanje i slikanjem iskazuje od najranije mladosti, osobito u osnovnoj školi kada njen interes i talent za crtanje i slikanje otkriva tadašnji prof. Dargutin Ančić, koji njene radove šalje na dječju izložbu u Indiju.Tokom daljnjeg školovana, zaposlenja, osnivanjem obitelji,slikanje bude potisnuto drugim prioritetima, ali ljubav za slikanjem uvijek je bila prisutna tu negdje . Odlaskom u mirovinu  ta ljubav i želja se ostvaruje, kada se aktivnije počinje baviti crtanjem i slikanjem. Uključuje se školu crtanja i slikanja pri Pučkom otvorenom učilištu u Križevcima. Tečaj crtanja završava kod dr. Balog Zdenka, a tečaj slikanja kod prof. Homen Zorana, kod kojeg se upoznaje sa svim slikarskim tehnikama i čarima slikanja i kada počinje samostalno stvarati. Aktivna je članica Križevačkog likovnog kruga (KLK-a), čija je predsjednica pet godina. Izlagala je mnogim skupnim izložbama KLK-a u Križevcima, Popovači, Varaždinskim Toplicama, Koprivnici, Ludbregu. Kao slikarici amateru, radovi su joj odabirani za izložbe i susrete likovnih stvaralaca amatera u organizaciji Hrvatskog sabora kulture. Rado sudjeluje na likovnim kolonijma, a i organizira pri KLK-u. Radi u realističnom stilu, s naglašenim kolorizmom. Slika različite motive od pejsaža, cvijeća, mrtve prirode, veduta, životinja, a prisutni su i sakralne motivi. Radi u svim svim tehnikama od olovke, pastela, akrila i ulja, ali najčešće akrilom i uljem na platnu.

Advertisements

Zoran Hercigonja-Skupna izložba radova likovne udruge “Kula Kneginec”

Skupna izložba radova likovne udruge

“Kula Kneginec”

Izrezak

[Kritički prikaz]

Lokalna likovna udruga  „Kula Kneginec“ sa zadovoljstvom otvara skupnu izložbu likovnih radova  nastalih u sklopu ljetne  likovne kolonije “Kneginščijada” održane u  Knegincu, mjestu pored Varaždina pod organizacijom i stručnim vodstvom likovne udruge „Kula Kneginec“. Likovna udruga   jedna je od malobrojnih lokalnih likovna udruga koja na prostorima Varaždinske županije i mjesta Kneginec Gornji njeguje kulturno-umjetničke vrijednosti.  Radovi predstavljeni na skupnoj izložbi koja traje ukupno tri dana 23.11.2018.- 25.11.2018. u prostorima društvenog doma u Turčinu, trg Franje Tuđmana, obuhvaćaju autorske radove  amaterskih umjetnika iz samog Kneginca i okolnih mjesta. Izloženi radovi, rezultat su nesebičnog i predanog rada likovnog opusa  različitih amaterskih umjetnika.  

asd

Radovi  izviru iz različitosti motiva i temata bez ograničenja forme i perspektive. Strateški osmišljen postav koji zavojitim putovima vodi gledatelja i ljubitelja umjetnosti  preko naive i čistog realizma sve do apstraktne umjetnosti  stvara osjećaj  obilja i intimnog zadovoljstva u pejzažima na platnu i staklu, u cvijeću i vazama, te izrazitim i kolorističkim motivima apstrakcije.  Prijeđeni put kroz „kratku“ likovnu scenu stilova, motiva i tehnika  registar je svijetla, odraz luminoznosti samog umjetnika.  Naprosto, likovna scena prerušena je u sadašnjost zaustavljenih trenutaka u pejzažima koji odišu ljetom,   neprekidnim rađanjem i  mladosti vješto utkanoj potezima kista u dominantnim tonovima zelene i plave boje.  Naiva u toj toploj sadašnjosti račva svoje prijateljske tonove i valove davnih sjećanja i nekih ne tako davno preminulih sadašnjosti.  Iskrenost i toplina u naprosto nevinim i srdačnim  prizorima sela,  seoske okolice, nalikuje snovima, udaljenim snovima  u kojima se želi  nježno odložiti sva ozbiljnost svakodnevice i briga ironijom načete bezbrižnosti. Bliskost onog što odmiče  pronalazi se  na mjestima poput onog kao što je strpljiv ribič nad jezerom ili let ptica nad mirnom vodom. Krhkost, izloženost i utjeha, tri su poruke koje iskaču iz slika.

list

Dojmovi prostranosti i nesputanosti, dati su u otvorenim pejzažima, praznim i usamljenim puteljcima kroz šumu, u poljima makova.  Put  realističnog ugođaja i naivnog  snatrenja ne završava  već prolazi kroz jek budućnosti  izazvan apoteozom apstrakcije i  ekspresionističke varijacije.  Snažan i čist kolorit te gotovo neuhvatljiva kompozicija otvaraju put prema nejasnoj budućnosti u  predviđanjima i  kontemplativnom snatrenju.  Apstrakcija ne dominira nad relalizmom ili naivom. Ona je upotpunjuje kao što iduća stepenica  upotpunjuje i nadograđuje prethodnu da bi obje stigle do vrha. Apstrakcija  najbolje opisuje budućnost kao  početak jednog novog puta.  U svojevrsnom amalgamu, likovni radovi  pokušavaju barem na trenutak pružati utjehu i odmor od svih briga i tegoba.  Put budućnosti, neravan je i nejasan kao i apstraktne  varijacije i pobude.  Put budućnosti apstraktnog je kova bez jasnih upozorenja.  Svaki od autora ove bogate izložbe, izložio je svoje srce na dlanu i darovao najintimniji trenutak sebe od sebe  drugima  na zadovoljstvo, uživanje i odmor od tegobnog puta.

 

Piše: Zoran Hercigonja, član nadzornog odbora  likovne udruge „Kula Kneginec“

Izložba slika Libe Peršinović Levi “Korijeni”

Izložba slika Libe Peršinović Levi “Korijeni”

Naiva_za-web

[kritički prikaz]

 

„Slike su lišene suvišne naracije, ali i pretjeranog hedonizma boje. Doimaju se kao zgusnute poetske vizije razbuđenih praskozorja u kojima se projicira zaigrana mašta uznemirene pjesničke prirode. Čitav jedan omamljujući fantazmagoričan svijet koji balansira na granici između sna i jave, ljubavi i patnje, dodirujući osjetljiva mjesta stvarnosti i fikcije, u kojima se fizika i metafizika stapaju u prozračnim fluidima spektralnih sazvučja boja.

Osobni životni preokreti odvode me van granica Hrvatske u jesen1986. godine, ali i dalje nastavljam sa slikarstvom,.„Naivi“, međutim, dodajem i tehnike ulja na platnu, lavirani tuš te realiziram tri muralisa u talijanskom gradu Varese.

Zov moje zemlje, mojih korjena je odveć jak i nakon svih „izleta“ u razne tehnike vraćam se ulju na staklu, vraćam se mojem selu, seljacima, običajima, radovima, tajanstvenoj rijeci Dravi, njenim rukavcima, alasima u njihovim „škunama“ (drvenim čamcima loklnog dizajna) u žarka predvečerja …. vraćam se mojoj voljenoj podravskoj ravnici.

Juraj Baldani, (pokojni) profesor povijesti umjetnosti pratio me u mojem radu od samih početaka. Poznat kao ne baš gorljivi ljubitelj naivnog slikarstva korio me, pohvaljivao, usmjeravao i opet kritizirao u mnogim napisima i osvrtima očekujući svaki dan sve više i više od mene, ali i odmak od naive. Njegove riječi, iako ga danas više nema, i dalje su mi „zvučni putokaz“ koji nikada neće utihnuti.

„Unutar razvedene kompozicije, sa snažnim osjećajem za artikulaciju prostora, pojavljuju se figure čvrstih karakternih značajki. Korak naprijed je i težnja slikarice da prodre u psihu svojih protagonista, pa nerijetko između izraza lica i ugođaja što vlada u pejsažu, uspostavlja suptilnu ravnotežu. Njena kompozicija još uvijek je građena na brojnim planovima s punim poštovanjem perspektive, nije izgubila ni sklonost prema poklanjanju pažnje detaljima. Crtež je egzaktan i profinjen, a kolorit osebujan, čist i vitalan“ 
(citat iz osvrta zbornik „100 slikara i kipara“ Zagreb, 1985.).

Izvor: https://libapersinovic.com/hr/

11. Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila”

11.Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila” u Kulturnom centru Mesnička Zagreb

[kritički prikaz]

11.

Jedanaesta po redu izložba amaterske slikarice gđe. Đurđice Pirkić naslovljena „Boje akrila“  odiše jednostavnošću oblika i čistim bojama. Ne pretjerano jak koloritet  uvaljan u razmaz otvorenog prostora kroz  pejzaže, zaustavljene prizore gradskih ulica, ulijeva ohrabrenje u vidu zaustavljanja vremena  nasuprot užurbanosti današnjice. Prizori prirode  na platnu jakim spontanitetom  sugeriraju  potrebu za isticanjem savršenstva prirode nasuprot minijaturnom i nedorečenom savršenstvu ljudskog bića sklonog žudnji za nesavršenim, jenjavajućim,  tromim i mlakim.  S druge strane urbana sredina koju autorica prikazuje jednakom nevinošću kojom oslikava i  prirodu, raspliće atmosferu živog grada u ubrzanom jenjavanju života u njemu samome.  Zaustavljajući urbane prizore emocijom žaljenja i nostalgije, veliča život, veličanstvo života  kojeg  čovjek kao jedinka u zatvorenoj kutiji svakodnevice ne uviđa i ne spoznaje. Radovi indiciraju  da postoji neupitna struja emocija odaslana gledatelju kroz  apel dojmovne doživljajnosti. Žive i čiste boje u tehnici akrila, izazivaju senzibilitet prema naslikanim prizorima izvan tematskog ograničavanja. U slikama  gmiže neki intertan strah od protjecanja i žudnja za veličastvenim i monumentalnim u smislu utočišta za vječnost.  

 

Piše: Zoran Hercigonja

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

sanja_varazdinske (1)

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

[kritički prikaz]

Ističući vrlo  pozerski ljudsku figuru u odjeku vlastite sjene, čovjek je kod S. Kuleš najčešće stopljen s koloritnim krikom pozadine u vidu sjenovite prikaze ili poluotkrivenog akta u „prnjama i svili“.  U gnijezdu vlastitog izričaja kreira svoj svijet pejzaža, portreta i aktova blago kadrirajući vrlo diskretnim redoslijedom otkrivanja vlastitih impresija i ekspresija. Gotovo je teško kanalizirati likovni opus autorice prema centru i sredini stvaralačkih ambicija.  Osjeća se blago strujanje između dvije krajnosti. 

Koloritetni radikalizam između strogo toplih u strogo hladne boje dvoji kao ambivalentni imperativ krajnje „teških“ emocija u krajnje „ugodne“ . Dominacija plavih i žutih pozadina svjesno  pleše ples komplementarnog kontrasta plave i žute boje. Autorica vrlo diskretno nameće referentnu nakupinu intrapersonalne projekcije svojih najdubljih i najiskrenijih čistih emocija i psiholoških okvira u nenametljive i skladne pejzaže i ljudsku figuru.  U slikama pozira  skrivena namjera istaknuta naslovom izložbe „Lice nije bitno.“  Skrivanje glavnog monitora ljudskih emocija i stanja duha potiče aktivaciju drugih subordinarnih oblika tjelesnih ekspresija projekcijom stanja duha.

Moglo bi se reći da je ta  skrovita namjera  zapravo primarni epitet ove  tankoćutne izložbe. Projekcija vlastite nakane u stvaralačkom habitusu, krije se u najdubljim  zakutcima stvaralačke „melodioznosti“ autorice. Namjera je bila tu od početka; nije iznjedrila slučajno ili usputno.  Otvaranje prostora novim svjetovima između dvije radikalizirane krajnosti sačinjava jednostavan i nježan, ali razborit stvaralački pravac autoričine umješnosti bez „nasilnog“ modernizma.

 

Piše: Zoran Hercigonja

Zoran Hercigonja, izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha [kritički prikaz]

Zoran Hercigonja,  izložba Olene Sokolovske: Zagreb kak imam te rad, izložba slika u Galeriji Osmijeha

 

Sokolovska-

 

[kritički prikaz]

Radovi Olene Sokolovske  puni energije, odražavaju redovitu vizuru poizitive grada u noćnom koloritu. Svježi pločnici u dilataciji boja  od ljubičaste preko smeđe, žute i zabrinjavajuće crvene, pomalo reduciraju pesimizam jednobojnog „dnevnog  grada“ utopljenog u monokromatiku  i digitalizacijsku perspektivu beživotnosti i smrti.  Neonska dematerijalizirana stvarnost u dramatici  osobnog doživljaja „tuđeg“ grada u kojem  gradi perspektivu  „nove postojbine“, novog „doma“  sagledanog iz rakursa sanjivog sanjara  posebnim bockanjem ugrađuje impresionističke  efekte nestabilne stvarnosti  jednog grada koji iz minute u minutu  nestaje i prestaje biti sada, izgarajući u kolektivizmu prostorno-vremenske dinamike  21. stoljeća.

Kao što  su davno ugasle zvijezde iz svemirske nutrine izbacile svoju  „svjetlost vjekova“ u rastezljivi prostorno-vremenski kontinuum  nadajući se da će samrtni hropac postati zapamćen u oku barem  jednog kamenčića  planetarne indiferentnosti,  tako i grad u prizorima zamućenih ulica i trgova  strpljivo kanalizira svjetlost u crno noćno nebo. Postavlja se pitanje: vidi li u svemu ovome autorica  odbljesak svojeg  nekdanjeg grada u živim svjetlima Zagreba kojeg tako milo zaziva: „Zagreb kak’ imam te rad…“ Ili…jednostavno upućuje apel prema umirućoj analognoj stvarnosti? Slike redom pale i gase pikselizirane  prizore upadljivo  grubo rasterizirane analogne stvarnosti Gubi li se stvarnost, urbana duša, naturalističko obilježje grada?

Autorica gotovo apologetski odgovara inzistirajući na njegovoj materijalističkoj noćnoj stvarnosti istaknutim svjetlijim i uočljivim detaljima poput urbanih spomenika iz čijih nukleusa izvire  svjetlost siluete „izlizanog“ grada. Noćni prizori osvjetljenog grada  u čvrstoj geometriji neraspadljivih oblika slikaju naturalističko bivstvo  onog što grad uistinu jest: krijesnica u noćnoj tišini,  svjetlost duša   iz uspavalih zvijezda. Vrlo su interesantna koloristička nijansiranja odbljesaka pločnika koji sluzav,  vlažan i mokar poput zrcala   reflektira nukleus  neonsko  osvijetlenih  silueta u pokretu.

U svim tim jarkim i živim bojama, vidljivo je koliko ljubavi i  energije autorica  utkaje u grad jedinstvenog karaktera  u grad dugo čuvane tradicije i povijesti. Pokreti kista, nježno, suptilno i brižno repetitivno dragaju refren u odbljesku:

“Zagreb kak’ imam te rad…”

Piše: Zoran Hercigonja

 

Izložba: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1163-izlozba-olene-sokolovski-zagreb-kak-imam-te-rad 

Marija Juračić – Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ [kritički prikaz]

Marija Juračić – Izložba Zorana Hercigonje „Habitus defectus“

 

[kritički prikaz]

habitus.JPG

Datum izložbe 30.10.2017.

poveznica: https://www.fioka.in/strip/zoran-hercigonja-3/

Izložbu Zorana Hercigonje „Habitus defectus“ otvaraju dvije slike koje mogu biti  kubistički prikaz ljudskog tijela, ali moja prva asocijacija su dva nacrta stana, dvije temeljne čovjekove potrebe da se odvoji, skloni negdje svoju nagost i osjeti sigurnost. Crne linije povučene slobodnom rukom jasna su međa između onoga vani i onoga unutra. Crveno, akrilno okruženje s padajućim valovima  uređeno je kao zamišljanje, kao binarni broj, gdje se izmjenjuju bog i ništavilo. Bog je jedan, on je ispunjenost i sveobuhvatnost, a ništavilo je okruženje i iz te jedinice i nule nastaje sav ljudski svijet, sve ono što čovjek zamišlja da ima. Unutar zatvorenih pravocrtnih linija na obje slike uočavamo tri paralelne linije u kojima gledam iskorak iz uređenog binarnog sustava svijeta u stvaranje treće jedinke, u stvaranje života.

 

Rijeka teče između dvaju svjetova

U duši pomak

Sunce što baca sjene.

Ni jedan list nije požutio

Bez znanja stabla.

Što je biće

Do li širenje nas samih

U prostor etera?

Tako razmišlja Zoran Hercigonja u romanu „Zaboravljeni“. Sve nastaje sa znanjem tvorca, ali rijeka uvijek teče između dvaju svjetova.

Na obje slike primijetit ćemo jedinu zakrivljenu liniju, koja me asocira na oko promatrača, onoga koji se uvukao u  prostor  i gleda ispunjenost tog prostora. Binarni sustav jedinica i nula djeluje.

Ali čovjek osjeća potrebu da bude slobodan, ptica nebeska. No tijelo, bez kojega mu nema života, nalaže da se zatvori, jer, gle paradoksa, on samo u vlastitoj tamnici može biti slobodan.

kubizam.JPG

 

Nije mu ostavljena velika mogućnost izbora. Može birati  između zatvorenosti ili ništavila. Duh zatvoren u materiji ne može napustiti svoju tamnicu, jer ona rijeka između dvaju svjetova stalno teče.

silnice.JPG

Stoga treća slika krivudavih, razgranatih  linija ljudskoga tijela prikazuje zahtjevnost njegova održavanja,  a vanjske linije, koje su prije podsjećale na uređenu binarnu misao, raspadaju se u niz silnica koje služe održavanju tijela, ali mu se istovremeno i paradoksalno suprotstavljaju. Čitam jasnu poruku autora da čovjek ne može promijeniti univerzalno stanje  stvari, jer ono je datost, pa iako je čovjek ujedno i stvaralac, jer stvara nova bića, on je čvrsto zatvoren u svom svijetu materije i njezinih zakonitosti. I ne treba visoko dizati glavu, jer sve što se razmnožava, na neki način stvara tu tamnicu života.

Unutar slike primijetit ćemo rascvjetale mrlje, udarce kista koji podsjećaju na Rorschachove mrlje, one koje nastoje naći simboliku u psihološkom, duhovnom svijetu čovjeka, jer, kako kaže Hercigonja u svom romanu, čovjeka najbolje možeš razumjeti čitajući  tragove njegove moreplovne duše. Tako i ja sada čitam tragove duše slikara slijedeći u nekoliko sljedećih slika apstrakcije ženskog tijela, krvavog, izranjavanog,  raskomadanog tijela, koje u patnji i boli rađa zarobljenog čovjeka.

raskom.JPG

Jedna je ćelija zamijenjena drugom, jedna je tamnica smijenila drugu. Život se nastavlja. Vrijedi li? Koji smisao nosi? Je li u ljubavi smisao ili je ona  trik ugrađen u čovjekovu dušu samo zbog neprekidnog lanca nastavka života? Zavaravamo li se vjerujući da nešto imamo, da se možemo ponositi dostignućima? Tako Hercigonja pjeva:

 

Zbiljski snovi zasjaše kao zora

zbiljske zvijezde u rukama mi sjahu

vratio sam se kući s kolajnama i zlatom,

kao junak, kao konkvistador,

blještim kao anđeo s onoga svijeta.

 

Čovjek ima iluzija, on živi u iluziji, ali žena i dalje rađa samo zarobljenog čovjeka.

dijete.JPG

Iz ugodnog neznanja ženine utrobe bit će bačen u svijet zbilje, vraćen u stan s početka izložbe. Ono oko u stanu, ili tijelu žene, svejedno, se smiješi, one tri linije, tri osobnosti u istom su prostoru. Šire se. Komuniciraju sa svijetom, upijaju iluziju slobode.

Crvena, crna i bijela boja akrila javlja se i u Hercigonjinom književnom stvaralaštvu. Dominira, baš kao što dominira na njegovim akrilima. Kosa njegove Julije je crvena, kao i jarko našminkane usnice, put je bijela, a atmosfera scene mračna.

Slijede modernistički akrili ženskih aktova, bujnih, jedrih oblina, te slike tijela s ugrađenim tehničkim dodacima; zupčanicima primjerice. Razmišlja li Hercigonja o ljudskom tijelu kao o svojevrsnom stroju koji treba održavati i podmazivati životnim sokovima, baš onako kako se stroj održava, stroj koji ima određeno vrijeme trajanja?

hladno.JPG

Slikar shvaća koliko je malen čovjekov bitak pod zvijezdama. On pjeva: „Dok vijećaju božanstva, ja sam samo čovjek, sjenka laži, prozirna iluzija …“ I ta sjenka laži, prozirna, prolazna iluzija, putnik čije će se tijelo pretvoriti u prah, u drugom dijelu izložbe ostavlja svoj trag u suhom pastelu.

Ljudsko tijelo ostaje temeljni motiv ove izložbe. Ono je stvoreno, nesavršeno, prolazno, raspadljivo i u krajnjem stadiju odvratno svakoj duši koja njeguje ideal ljepote. Ipak, u trenutku iluzije, jer život je samo neprekinut niz iluzija, ono je skladno i lijepo, ono funkcionira kao novi model stroja, snažno i jedro.

kreda.JPG

Spremno je, kako kaže Hercigonja- pisac,  za epsku bitku stalne petlje ponavljanja. Matrica je uvijek ista i iz nje nema bijega, jer habitus čovjeka od početka nosi u sebi grešku. Koja je perspektiva? Neka to pitanje ostane otvoreno.

 

 

 

 

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti,  književnica

STJEPAN KATIĆ – LIKOVNA IZLOŽBA„ČETIRI GODIŠNJA DOBA U MOM ZAVIČAJU“ – (kritički prikaz)

STJEPAN KATIĆ –  LIKOVNA IZLOŽBA „ČETIRI GODIŠNJA DOBA U MOM ZAVIČAJU“ KNEGINEČKOG NARODNOG SLIKARA IVANA KERETIĆA

keretić

Izvadak iz izložbenog kataloga

ISBN 978-953-7577-54-4

[kritički prikaz]

Ivan Keretić je pravi ljubitelj kulturne i povijesne vrijednosti svoga zavičaja, a kojima kneginečki kraj uistinu obiluje. Blago slikajući kistom i bojama prenosi nam svoje misli i osjećaje predajući nam svoj isječak ljepote i prirode. Njegove  slike govore više od riječi. Nije slučajno što je Keretićeva najupečatljivija dosadašnja izložba bila u kneginečkoj „Andrijinoj kuli“ koja je i dio srednjovjekovne povijesti kneginečkog kraja. Na ovoj izložbi u zagrebačkoj galeriji „Sunce“, imenu koje najviše priliči njegovim slikama, sve svoje motive donosi kroz godišnja doba svoga doživljenog i proživljenog zavičaja.

 

slike

Kako nije bio u mogućnosti polaziti formalne likovne tečajeve i višu likovnu izobrazbu, samouki kneginečki slikar uspio je stvoriti originalna, jedinstvena i autentična djela koja će ostaviti pečat i na samu hrvatsku likovnu umjetnost zauzimajući vidno mjesto u našoj slikarskoj naivi.  Tijekom višegodišnjeg likovnog staža, proučavajući i koristeći različite stvaralačke tehnike pronikao je u brojne likovne tajne, donio nam  djela u kojima je objedinio ljubiteljsko, umjetničko i povijesno. Uz likovne kritičare, Keretićevi najbolji kritičari su njegovi posjetitelji izložbi i brojni prijatelji. Žarkim i čistim koloritom prenosi na nas odraz svoje čiste i ljudske duše dajući nam svoj životni optimizam koji nam je uveliko potreban.

 

Piše:  Stjepan Katić