Izložba Vlatke Bauer “Priča o Vukovaru”

Izložba Vlatke Bauer “Priča o Vukovaru”

 

najava-plakat

[priopćenje]

izvor: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1232-izlozba-vlatke-bauer-prica-o-vukovaru


 

Uz duboke emotivne poruke strahota rata, upućene nam ponaosob, sa svakog djela vrišti emocija lijepo i dobro potkrijepljena žarkim tonovima.
Svaki je kadar slike „zaražen“ istinom prošlosti te naviru sjećanja, boli i patnje koje su preslikane nepovratno… Ganuće nadire…
Slike nas tjeraju na unutarnju emotivnu snagu od koje će hrabro zasuziti oko, ne potiskujući dušu.

Kroz relativno čiste plohe prodire likovni prikaz građanskog slikarstva – nepatvoreno jako fokusno, iskonsko… 
Ostajemo sami sa sobom, dominacijom osobnih promišljanja, dubokih osjećaja.Kako nas svaka slika naprosto hrani trenucima prošlosti, ostajemo nijemi gledajući nedavnu stvarnost, beskrajno istinski učinjeno, dokumentirano.

Rađeno u maniri kombiniranih tehnika poticaj je na žaru boja, stagnirajući crnom koja podvlači poruku.

Tekst za katalog napisao slikar Dubravko Đurđek.

Advertisements

11. Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila”

11.Samostalna izložba slika Đurđice Pirkić “Boje akrila” u Kulturnom centru Mesnička Zagreb

[kritički prikaz]

11.

Jedanaesta po redu izložba amaterske slikarice gđe. Đurđice Pirkić naslovljena „Boje akrila“  odiše jednostavnošću oblika i čistim bojama. Ne pretjerano jak koloritet  uvaljan u razmaz otvorenog prostora kroz  pejzaže, zaustavljene prizore gradskih ulica, ulijeva ohrabrenje u vidu zaustavljanja vremena  nasuprot užurbanosti današnjice. Prizori prirode  na platnu jakim spontanitetom  sugeriraju  potrebu za isticanjem savršenstva prirode nasuprot minijaturnom i nedorečenom savršenstvu ljudskog bića sklonog žudnji za nesavršenim, jenjavajućim,  tromim i mlakim.  S druge strane urbana sredina koju autorica prikazuje jednakom nevinošću kojom oslikava i  prirodu, raspliće atmosferu živog grada u ubrzanom jenjavanju života u njemu samome.  Zaustavljajući urbane prizore emocijom žaljenja i nostalgije, veliča život, veličanstvo života  kojeg  čovjek kao jedinka u zatvorenoj kutiji svakodnevice ne uviđa i ne spoznaje. Radovi indiciraju  da postoji neupitna struja emocija odaslana gledatelju kroz  apel dojmovne doživljajnosti. Žive i čiste boje u tehnici akrila, izazivaju senzibilitet prema naslikanim prizorima izvan tematskog ograničavanja. U slikama  gmiže neki intertan strah od protjecanja i žudnja za veličastvenim i monumentalnim u smislu utočišta za vječnost.  

 

Piše: Zoran Hercigonja

Vojo Radoičić – Izložba na otvorenom

Vojo Radoičić – Izložba na otvorenom

[priopćenje]

U sklopu manifestacije „Dani Voje Radoičića“ na riječkom Korzu postavljena je izložba  radova tog značajnog riječkog umjetnika  na panoima koji približavaju ovog osebujnog  slikara prolaznicima i namjernicima. Izložba traje od 5. do 20. XI. 2018. godine, a predstavlja izvatke iz monografije „Radoičić:San“.

Panoi odmah zadive oko i razgale srce. Govore slikom i riječima zabilježenima rukom autora. Iako sunce blješti, lovim slike fotoaparatom, jer me vesele, razgaljuju svojim bojama, svojom pričom, pa u okular ulaze i sjene prolaznika i čini  mi se na trenutak da je slikar ovdje, da nije umro, da promatra svoje Korzo i da ga cijeli taj šušur ispunjava veseljem, energijom razigranog djeteta i životom.

Vjekoslav Vojo Radoičić, dobitnik mnogih nagrada i priznanja, nominiran za najveću nagradu za ilustraciju „Hans Christian Andersen“ nije rođeni Riječanin, ali  je tom gradu dao veliki dio sebe. I ostao u njemu za vječnost. I sve je na slikama zabilježio: zgrade, ulice, malene brodice, koje je vidio sa svog prozora, ljude, njihov smijeh, njihovu pjesmu… Njegove slike imaju posebnu mangupsku draž, a rukopis djeteta, šarm koji osvaja.

vojo1

Njegovi roza optimistički oblaci zagrlili su grad. Sjena koja prekriva dio slike pripada čovjeku koji je na trenutak zastao napojiti se vedrinom kojom slika zrači.

vojo2

Mljekarski trg u Rijeci ili kako autor kaže:“Tako to nekako otprilike izgleda.“

vojo3

Slika koja šalje duhovitu poruku o ljubavi.

vojo4

Na duhovit, a jednostavan, iskren način obaviještava nas slikar da „hartera ne dela već fanj let“ – ugašena je riječka tvornica papira, a spominje i svoje kretanje po Trsatskim stubama. Brojao ih je. Mnogi ljudi imaju taj običaj. Razigrala se ulica. Prolaznici sa smiješkom nakrivljuju glavu izbačeni iz svoje perspektive. Povodim se za njima.

vojo 5

A nisu ga primili u slikarsku školu, jer su sva mjesta bila popunjena. Sada pozira mom okularu, dok sunce blješti i mislim da negdje iz neke druge dimenzije uživa u radosti prolaznika koju izaziva pogled na njegove slike.

 

Zabilježila: Marija Juračić, prof.

Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

Marija Juračić-Motiv cvijeća u slikarstvu Evice Kraljić

 

[esej]

 

Ponekad slika zanese pjesnika, a ponekad riječ začara slikara, pokrene lavu nadahnuća koja rezultira novim umjetničkim djelom, koja na izvoru ljepote stvori novu ljepotu. Tako je novogradiški slikar Tomislav Petranović Rvat na stihove Evice Kraljić napravio slikarsku mapu „U dugim kosama vjetra“ u kojoj se nalazi dvanaest slika sa stihovima Evice Kraljić, a koja će biti izložena u Domu kulture Nove Gradiške. O mapi slikara i pjesnikinje će se tek pisati pa ih prepuštam zadivljenim očima posjetitelja izložbe i stručnom mišljenju likovnih kritičara.

U ovom članku želim predstaviti Evicu Kraljić  kao umjetnicu čiji se senzibilitet ne ograničava na jedan umjetnički medij.  Ona piše i slika. Ostvarila je niz zbirki poezije i sudjelovala na mnogim izložbama Književno – likovnog društva Rešetari u Našicama, Valpovu, Beču… a s udrugom Duga sudjelovala je na nekoliko izložbi u novogradiškoj crkvi Sv. Terezije Avilske  sa  slikama sakralnog motiva.

Slučajno ili promišljeno, motivi njenih slika su jasno definirani i ponavljaju se u raznim varijacijama Uglavnom slika ono najljepše što je umom tvorca stvoreno. Cvijeće. Ono krhko, prekrasno, lomljivo cvijeće koje nas istovremeno usrećuje ljepotom i rastužuje neminovnom prolaznošću. Ono cvijeće koje nam šalje duboku životnu poruku da ništa vječno nije, da ništa naše nije, a sve nam je dano na uživanje, ako želimo i znamo uloviti trenutak.  Slikarica Evica Kraljić ga zna uloviti linijom i bojom.  Pjesnikinja Evica Kraljić ne piše o cvijeću, a ipak su njene pjesme i njezine slike usko povezane onim tananim nitima osjetljive duše naklonjene ljepoti. I slike i pjesme niknule su iz istog izvora u kojem svaka kap nosi svoju vrijednost. Njezine su pjesme kratke kao svježina cvijeta, nježne kao njegova lomnost, pune tihe blagosti i neprolazne ljepote pa njezinu poeziju možemo simbolizirati cvijetom. Cvijet govori u njenom slikarstvu, ljubav govori u njenim pjesmama. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet.

Iako pjesnikinja u svojim pjesmama gotovo nikada ne spominje boju, ona je u svemu. Ona  nosi emociju, skriva se u atmosferi pjesme i daje se bespoštedno.

Sjetimo se. Cvijet je ljubav. Ljubav je cvijet. Traži njegu i davanje. Traži nesebičnost i brižljivost. Bez toga vene i nestaje. Tako pjesnikinja pjeva:

 

Ne zalijevaj mi srce
Kapima

Škrte nježnosti
Ja želim
Sve vrčeve
Tvoje ljubavi
Neka ni jedan ne ostane
Sakriven

/Škrta nježnost/

 s1.JPG

A slikarica slika rasplesano, radosno, ljubavlju zalijevano cvijeće. Cvijeće koje pjeva, cvijeće koje raste samo u vrtu zaljubljenog vrtlara, jer njezin je buket osjećaja raskošan, zreo, ne trpi površan, usputan pristup. On traži nježnost da bi mogao cvjetati, da bi paleta boja ostala svježa, nježna, puna profinjene elegancije, da bi linija slala poruku razigranosti i sreće.

Neke su  slike Evice Kraljić čisti snovi. Cvijeće uronjeno u ljubičastu boju šalje poruku sna. Netko je nekome ubrao ovu kiticu poljskoga cvijeća, zamotao ga u ljubičaste snove i poslao mu čežnju. Naša pjesnikinja pjeva:

 

 

 

Ne uzimaj čežnji
Tajnu nadahnuća
Riječ lomljivu
Ostavi bolu
Znatiželjom srca
Oslikaj
Ljubav

/Oslikaj ljubav/

s2.JPG

Tako se slika ljubav. Ona ponekad treba poticaj. Izgubi se na trenutak u klopkama života i čovjek se odjednom osjeti sam, bespomoćan, izgubljenih iluzija. Pjesnikinja mu šalje poruku ohrabrenja. Ma kakva bila istina, ma kakve se teške magle spustile nad njegovo jutro, ne smije klonuti. Mora snagom volje pronaći pupoljke svog izgubljenog sna.

 

Mislima razori
Istinu
Pogledom zagrli
Maglovito jutro
Možda u njemu
Pronađeš
Pupoljak
Svog 
Izgubljenog
Sna

/Pupoljak izgubljenog sna/ 

I pogledajte kako su moćni i lijepi ti pupoljci, koliko samo životne snage ima u njihovim skladno zaokruženim glavicama, u čvrstim stapkama, u bogatim naslagama njihovih boja. Čini se da  sam život kola njihovim sokovima.

s3.JPG

A kada ljubav umire, jer i to se u životu čovjeka jednom mora desiti, pjesnikinja i slikarica ima empatiju i za taj dio ljudske sudbine pa pjeva:

Rastrgane misli
Vuku se prostranstvom
Iznikla tuga
Procvjetava
Mokrina noći
Zamagljuje drhtaj srca

Osama duše
Jenjava u ptičjem poju

/Osama duše/

 

Boje sada gasnu, nekada živa boja žutoga Sunca postaje prljava, a teška, siva podloga naglašava lagano umiranje. U tom žutom cvijeću može se samo naslutiti njegova nekadašnja vedrina, ono nosi tragove boljih dana, ali polako nestaje, baš kao što nestaje izgubljena ljubav.

s4.JPG

Ponekad cvijet uroni u pejzaž, izbačen maglovito u prvi plan. Ponovno se budi čežnja. Misli blude daljinom. Neke daleke, rasplinute vode privlače čežnju. Pjesnikinja pjeva. Slikarica slika. Boje se razlijevaju srcem.

Tužna jutra
U nedogled sviću.
Tužne riječi
Vjetar raznosi.
Buketi uvelih ruža
Spavaju u pismima.

Ti si tako dalek.

/Buketi uvelih ruža/

s5

I zalazak Sunca gleda se kroz stilizirano cvijeće. Slika je čista, urađena metodom kontrasta. Sunce je dalo boju okolišu, a samo je ostalo bez boje. I ljubav koja se daje obasjava sve oko sebe.

Kucaju 
Noći
Na prozorska okna
Sjetno srce
Ne može spavati
Umij me roso
Kapljama svojim
Ne mrsi mi vjetre
Umorne 
Misli

/Sjetno srce/

s6.JPG

Ljubav čovjeka prema čovjeku nemjerljiva je vrijednost, a ljubav čovjeka vjernika prema svome tvorcu ogledava se prvenstveno u zahvalnosti. Možemo biti zahvalni na samom životu koji nam je darovan, na ljepoti svijeta koji nas okružuje, pa i na umjetničkom daru kojim nas je darivao. Evica Kraljić je zahvalna na svoj ljepoti koju dodiruje svojom umjetnošću pa joj ni sakralni motivi nisu strani. Ona slika razapetog Krista. Stilizira njegovu figuru na križu. Bijela figura na tamnoj konturi križa.  I cvijeće u podnožju.  Jer cvijeće je ljubav. Cvijećem nas dočekuju i ispraćaju s ovoga Svijeta. Evica Kraljić daruje ljubav.

s7.JPG

Na drugoj slici s istim motivom, slikarica uranja sliku u dubinu svog srca. Crvenog, ranjenog srca koje u svoju jezgru prima i Krista i njegov križ i križ svakog čovjeka koji pati. Raspršuju se latice cvijeća i čini se da putuju u neku novu dimenziju, u neki novi početak.

 

 

 

 

Sve misli večeras
Tebi darujem
Kapima čežnje
Srce ti
Rosim
Trnoviti
Put
K tvome srcu
Tražim

/Trnoviti put/

s8

Uz ovu upečatljivu sliku, slobodnim osjećajem bliskosti, vezujem ovu pjesnikinjinu pjesmu:

Neću buđenja
U kojima te nema
Čak i snovi
Tad su daleki
Jer
Srce je ispunjeno
Ljepotom življenja
Svaki trenutak
Kad ploviš mi
U mislima

U srcu.

/Kad ploviš mi u mislima/

 

 

Piše:  Marija Juračić, prof.

 

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

sanja_varazdinske (1)

IZLOŽBA SLIKA SANJE KULEŠ „LICE NIJE BITNO“

[kritički prikaz]

Ističući vrlo  pozerski ljudsku figuru u odjeku vlastite sjene, čovjek je kod S. Kuleš najčešće stopljen s koloritnim krikom pozadine u vidu sjenovite prikaze ili poluotkrivenog akta u „prnjama i svili“.  U gnijezdu vlastitog izričaja kreira svoj svijet pejzaža, portreta i aktova blago kadrirajući vrlo diskretnim redoslijedom otkrivanja vlastitih impresija i ekspresija. Gotovo je teško kanalizirati likovni opus autorice prema centru i sredini stvaralačkih ambicija.  Osjeća se blago strujanje između dvije krajnosti. 

Koloritetni radikalizam između strogo toplih u strogo hladne boje dvoji kao ambivalentni imperativ krajnje „teških“ emocija u krajnje „ugodne“ . Dominacija plavih i žutih pozadina svjesno  pleše ples komplementarnog kontrasta plave i žute boje. Autorica vrlo diskretno nameće referentnu nakupinu intrapersonalne projekcije svojih najdubljih i najiskrenijih čistih emocija i psiholoških okvira u nenametljive i skladne pejzaže i ljudsku figuru.  U slikama pozira  skrivena namjera istaknuta naslovom izložbe „Lice nije bitno.“  Skrivanje glavnog monitora ljudskih emocija i stanja duha potiče aktivaciju drugih subordinarnih oblika tjelesnih ekspresija projekcijom stanja duha.

Moglo bi se reći da je ta  skrovita namjera  zapravo primarni epitet ove  tankoćutne izložbe. Projekcija vlastite nakane u stvaralačkom habitusu, krije se u najdubljim  zakutcima stvaralačke „melodioznosti“ autorice. Namjera je bila tu od početka; nije iznjedrila slučajno ili usputno.  Otvaranje prostora novim svjetovima između dvije radikalizirane krajnosti sačinjava jednostavan i nježan, ali razborit stvaralački pravac autoričine umješnosti bez „nasilnog“ modernizma.

 

Piše: Zoran Hercigonja

Maja R. Miladinovski – Retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada

Maja R. Miladinovski – Retrospektivna monografemska izložba Dragana Poposki-Dada

 

 [priopćenje]

U galeriji Daut Pasin Amam, pored brojnih ljubitelja umjetnosti, otvorena je retrospektivna monografemska  izložba Dragana Poposki-Dada, doajena makedonske suvremene skulpture.

Djela umjetnika Dragana Poposki-Dada su poseban i originalan vid  kreativnog izražavanja koja i dalje imaju poseban pečat u razvoju i afirmaciji makedonske suvremene skulpture, ali i pečat  za promociju makedonske kulture u svijetu.  Izložba koja će trajati do 24. studenog 2018., prikazuje više od stotinu radova (skulptura i slika) u svim fazama rada Dragana Poposki-Dada, koje su započele još 1964. godine. Prikazani radovi vlasništvo su autora, nekoliko institucija kao i značajnog broja privatnih vlasnika.

44788958_1963119847098107_6978106659428106240_n

Rad Dragana Poposki Dada je neumoran, eksperimentalno istraživački opus u pronalaženju odgovora na zagonetku pod nazivom “skulptura”. Neumornost  u pronalaženju vlastitih načina izražavanja reflektira se i na traženje načina da se omogući slobodno kretanje skulpture u prostoru. Rad Dragana Poposki Dada uvijek je  tvrdoglavo ispitivanje tolerancije, mogućnosti, omjera mjerenja, trajnost i zakrivljenosti pod dodirom njegove ruke.

Dada ne “gradi” skulpturu, već je izvlači iz mramornog bloka gdje je skriven inspirativni ključ oblika koji se oblikuje. Ne traži primarnu konstruktivnu osnovu gustog volumena, već samu ideja određenog oblika kpoji opisuje oblik: poliranjem, rezanjem, crunches, generaliziranjem, stiliziranjem.

Dragan Poposki Dada rođen je 1935. godine u Prilepu. Akademiju likovnih umjetnosti (1961.) kao i poslijediplomski studij (1964.) završava je u Beogradu u klasi prof. Johna Kratochvia.

Radio je kao profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti u Skoplju, a studirao je u Grčkoj, Italiji, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Poljskoj i Sjedinjenim Državama.Dragan Poposki

Autor je nekoliko monumentalnih djela i osvojio je brojne nagrade, uključujući najvišu republičku nagradu “11. listopada” 1981. godine.

Dadanov  umjetnički razvojni put je relativno  dug s nekoliko razvojnih kreativnih stadija. Njegovi oblici imaju specifične inspirativne izvore u prirodi i stvarima koje ga okružuju. Poprimaju  oblik blage stilizacije kroz više ili manje asocijativnih oblika koji odabiru detalje u mjeri u kojoj se minimizira njihova povezanost. S druge strane, njegove figure su također suptilno stilizirane, s monumentalnim osjećajem u pažljivoj izgradnji odnosa masa.

Piše:  mr. Maja R. Miladinovski, magistra vajanja

Maja R. Miladinovski – NOVE PERSPEKTIVE

Maja R. Miladinovski

NOVE PERSPEKTIVE

[PRIOPĆENJE]

Naprosto me raduje da je nakon duge šutnje  likovna scena počela pomalo  oživljavati. Kao da smo ovo predugo čekali; trajao je neki period šutnje sa umjetničke strane. Na likovnoj sceni u Makedoniji odvile  su se dvije nove izvanredne izložbe.

Prva se pojavila  početkom lipnja pod nazivom  ‘’FRAGMENTI’’  autorice Dragice Risteska, akademske slikarice iz Makedonije.

[isječak iz izložbe FRAGMENTI]

Izložba je bila dosta posjećena i može se reći da se imalo puno toga za vidjeti.

Autorica je  ideja i koncept izložbe  razradila dosta precizno i nadasve zanimljivo.

Igra sa spektrom boja koji je sama autorica  izabrala,  je nadasve izvanredan upravo zbog pokušaja  slika postane što bliža gledateljima

“Fragmenti” je nadahnuta izložba.

Autorica izložbe sama kaže:

“Nadahnuće nalazim u lokalnom okruženju, ali i na mnogim putovanjima širom svijeta. Boja je moj alat koji mi daje priliku da zabilježim  ljepotu prostora koji je na  trenutak zaustavljen. Moj cilj je osvojiti ljepotu urbanih i ruralnih krajolika, zgrada i gradova, mističnih prozora u svjetlo, zagonetne vodene fluktuacije, djeliće starih zidova, složenost i ljepotu prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u kompozicijama stvarajući dimenziju.”

“Fragmenti” je projekt apstraktnih djela napravljenih u tehnici akril na platnu. Autorica radi na ovim slikama posljednje dvije godine, koje su dio njezinog posljednjeg ciklusa. To je inspirirano nebrojenim ulomcima, ostacima, sjećanjima, sjenama, odrazima koje  pronalazi u svakodnevnim predmetima, brojnim urbanim i ruralnim krajobrazima, zgradama i gradovima, mističnim prozorima, složenosti i ljepoti prirodnih tekstura i slojeva koji se preklapaju u sastavu stvaranja određene dimenzije.

U sklopu novih perspektiva valja istaknuti  i izložbu autorice  Mikice Trujkanović u Kulturnom centru mladih, koja je  privukla veliku pažnju publike.

 

[isječak iz izložbe “Oda za vas / ili Ljubav”]

 

Ovu izložbu je autorica nazvala “Oda za vas / ili Ljubav”, a u prikladnom tekstu kustosica, koja autoricu opisuje kao “snažnu i strastvenu slikaricu”, podsjeća da je nakon duge stanke čistog slikarstva autorica odlučila vratiti se samo i jedino na velikom format platna  i boji.

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Maja R. Miladinovski – KRIZA IDENTITETA

Maja R. Miladinovski

KRIZA IDENTITETA

 

[ESEJ]

 

“KRIZA IDENTITETA”, naslov  je jedne izložbe od prije nekoliko godina i kao neka najava budućnosti na vizualnoj sceni. Kako likovna umjetnost počinje nestajati s vizualne scene, nestaje i ideja o stvaranju i kreativnost. Da, ovo je naša budućnost i jedan veliki pokušaj da se izborimo za mjesto na vizualnoj sceni.

Nakon dugog pasivnog razdoblja umjetničke scene, ponovno se  počela aktivirati. Slikanje se vraća na svoje mjesto: nove ideje, nove perspektive. Svakako je trebalo vremena da se likovna scena aktivira nakon svih događaja vezanih uz ulogu osnivača zemlje za izradu povijesnih skulptura.

Prije nekog vremena istaknuto predavanje “Activism” ukazalo je da je aktivizam kao pravac već duže vrijeme prisutan u Americi,  Europi, ali i  na Balkanu.

Ako sagledamo događaje ovdje na Balkanu, bez sumnje ćemo koristiti naziv  “Activism” jer su naše tradicije aktivističke samo pod drugim nazivima.

Cilj ove realizacije je uklanjanje “destruktivne” umjetnosti s poebnim ishodom da ostane “čista”,  posebice u slikarstvu bez zapadnog  “nasilja”.

Reći ću: ” još uvijek imamo vatru sa spektrom boja koje su neizbježne iz samоg jutra.”

U posljednje vrijeme došlo je do nekoliko retrospektiva i nekoliko upečatljivih izlaganja koja su se morala odvijati od same želje do  realizacije i postignuća.

Umjetnička scena jednostavno nije imala nijednu takvu retrospektivu  koja bi nalikovala izlaganju od same ideje do postignuća. Ne radi se o kritici, već o činjenici da je nestala ideja odnosno nadahnuće. Umjetnost je  prikrivena  nametnutim emocijama i strastima za prestiž.

Nakon događanja na umjetničkoj sceni kroz  “umjetničku umjetnost” na Balkanu, a  kako bi dobili “drugu dimenziju”,   slijedi razdoblje tišine i potrage za novim stvarima kojih još nismo svijesni; za koje ne znamo ni gdje i zašto.

Nekako smo nadvladali pogled na mogućnosti novih tehnologija i postali  “lijeni” dok je sama slika dobila drugu dimenziju i svrhu.

 

Piše: mr. Maja Raleva Miladinovski, magistra vajanja

Ludvig dizajn-Skupna izložba “Jesen u meni” [priopćenje]

Skupna izložba “Jesen u meni”

[priopćenje]

skupna

Izvor: https://www.ludvig-designe.com/novosti-iz-kulture/1214-skupna-izlozba-jesen-u-meni

 

Izložbom „Jesen u meni“ dvadesetak slikara će prikazati svoje viđenje jeseni u raznim tehnikama slikarstva kroz razne motive prirode, apstrakcije…
Biti će to koloritno nabijena izložba sa prikazanom snažnom slikarskom emocijom.

Autori ove skupne izložbe zauzimaju izrazito tematsku točku u začetku nastanka djela, precizno tražeći „zlatni rez“ a kasnije sažimlju koloritno gamu boja ponekada oštro dajući nam do znanja dinamiku poteza i na kraju zatvaraju pozadinu slike blagim koloritom i tako dobivaju ispravnost prostornog čitanja slike.

Vjerodostojnost ovih radova dokazuje oformljeno slikarstvo koje privlači pažnju „njiše oko sa lijeve na desnu stranu slike“ i time tražeći modus poruke, ugođaj boja prirasta srcu, ostvaruje vrijednost življenja djela samog autora.

Piše: Ludvig dizajn

Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja – Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću [priopćenje]

Marija Juračić-Dva prijatelja i umijeće darivanja – Povodom izložbe Zdenka Vanjeka posvećene Stanku Petroviću

 

[priopćenje]

 

Povodom Dana europske baštine u Ivanić Gradu je od 19. IX. 2018. do 2. X. 2018. postavljena izložba fotografija Zdenka Vanjeka „Bajeri – ljepota u oku, mir u duši“, koju je on posvetio svom preminulom prijatelju, pjesniku i književniku Stanku Petroviću Staši.

S posebnim se osjećajem  poštovanja sjećam  Stanka i njegove posljednje knjige „Nema sunca za sve dovoljno“ koju sam tada uređivala. S nestrpljenjem i radošću  očekivao je njezino izdanje. Kontakti su bili svakodnevni. Već je bio narušenog zdravlja i znala sam da tu knjigu pripovijedaka želi što prije objaviti. U naše razgovore o tekstu knjige umiješali bi se inserti Stankovih  sjećanja  na more, na malo dalmatinsko mjesto njegova djetinjstva, priče o tavanskom stanu koji uređuje za svoje drage potomke, a onda bi se vratio   pričama o životinjama koje u ratu  pate jednako kao i ljudi i o kojima je pisao. Veterinar po zanimanju, znao je proniknuti u njihov osjećaj trpljenja. Vidio je suludo lice rata, koje je čovjeku htjelo uništiti čovječnost, a životinjama  prirodno pravo na očuvanje vrste. Tko zna koliko je puta, dok je bilježio ljepotu okoliša, pomislio na okular svog prijatelja Zdenka!

Zdenko Vanjek, Dobar Duh Ivanić Grada,  ovom izložbom šalje svom prijatelju mir i ljepotu kraja kojeg obojica vole. Oštre granice vremenskih dimenzija ne prekidaju prijateljstvo i ne prekidaju kontakt. Obojica lutaju Bajerima, lijepim, mirnim i spokojnim, obojica  gledaju njihove boje, slušaju njihove zvukove. Sada jedan posuđuje oko onom drugom i nosi u sebi njegove riječi. Dio Stankovih priča nalazi se i u slikama Zdenka Vanjeka.

 

v21-768x511.jpg

Zastane, a slijedi ga i pas primjerom. U daljini čula se pucnjava. Krenuše dalje, malo nevoljko, a Mata ne imaše više mira u duši. Sve nešto šuti i nevoljko se osvrće prema izvoru neuobičajene buke. Dođu tako do Bosuta. Garo odmah skoči na pramac čamca, sjedne čekajući da Mata odriješi lanac ovit oko vrbe i da otisne  čamac niz lijenu rijeku…

/Pripovijest  „Garo“/

v50-768x576.jpg

Tišinu rijeke narušilo bi samo čujno pljuskanje vesla što kad i kad pljusne u vodu. No više uznemiruje daleka pucnjava i gdjekoji potmuli topovski udar.

/Pripovijest „Garo“/

v19-e1538020825822-768x515.jpg

Poslužilo mu za to  pojilo s vodom za krave, jer onome za gospodu konje niti on nije prilazio. Konjima i komarac smeta, dodirne li  njihovu vodu za piće.

/Pripovijest „Garo“/

v2.jpg

Prvi snijezi protjeraše stado iz jasikova bivka. Livada je još pokazivala nestašne čuperke tvrdoglavog busenja ispod bijelog pokrivača. Škrto sunce izmolilo bi tijek potočića da procmizdri oko podneva, no uskoro nebom zavlada bezuvjetno teško sivilo, zasipa debelu naslagu snijega na potočić pa stado ostavi bez vode.

/Pripovijest „Miran“/

v51-768x522.jpg

Ondje dočekaše proljeće. Milovao ih mir hrastova gaja. Vode i lišća bilo je u izobilju, samo je Mirana mučila rana na stegnu. Kad okopni snijeg, spusti se stado u dolinu uz jezero. Dane provodili pasući i izležavajući se, sigurni od svakoga. Proljetni laki hod mršavih trbuha opet otežao. Vratila mu se snaga teška topota, a od Miranove rane osta samo obilan ožiljak.  

/Pripovijest „Miran“/

v23-768x511

Stražarenje Jakovu  padne točno u ponoć. Trebao se popeti na uzvisinu ispred tog šumarka i promatrati jugoistočnu stranu od postavljenog logora. Krasna mu mjesečina prikaže sliku kao iz bajke.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

v10-768x512.jpg

Svijest mu se povrati u nekoj prostoriji drvenih zidova napravljenih od tesane hrastove građe. To je morao netko tesati dok se još moj otac nije rodio – zaključi. Bi mu čudno što ne osjeća bol, ali shvati da je sav povezan.

/Pripovijest „Magdina sreća“/

v55-225x300.jpg

Jakov se vrati u logor. Odabere stablo, gigantsku ruku  raširena dlana iz kog su se debeli prsti  korijenja zarili u zemlju tako da im prvi članci nisu bili sakriveni, uzme malo slame donesene iz obližnjeg stoga, prostre vreću za spavanje između dva prsta orijaša pa legne. Debeli mu korijen posluži kao jastuk.

 /Pripovijest „Magdina sreća“/

 

zdenko.jpg

I tako dva prijatelja, svatko u svojoj dimenziji, lutaju divnim krajolikom i tiho razmjenjuju ljepotu u oku i mir u duši.  Sve se obnavlja, stopa stopu slijedi, do novih susreta, do novih priča i fotografija.

 

Piše: Marija Juračić, prof. književnosti,  književnica